Samo da ne useremo večeras

Nije meni problem da je ljudima dobro kako misli vajni intelektualac koji ne razumije namjeru. Naprotiv, meni jeste stalo da je ljudima dobro. Međutim, ne vidim nikakve koristi od pakovanja dobrog u epizode u kojima se dešavaju bljesci ljepote, ushićenja i banalne euforije

piše: Nermin Čengić

Još nam samo ale-ale-ale fale
Još nam samo ale-ale-ale fale
Koliko smo skloni euforisanju u svakoj mogućoj prilici koja nam se pruži, a da ne moramo maknuti guzove sa naslonjača već samo izviknuti parolu, slogan ili virtualnu strast, znamo bolje od svih. Svjetski, ma svemirski šampioni smo u tome. Prepuni priče, savjeta, sveznanja i nadrimudrosti smo svaki dan. Sve znamo, k'o da smo tamo rođeni, pa se fantastično razumijemo u sve vrste politike, sve društvene probleme, svaka nam je crna hronika jasna i objašnjiva iako joj se redovno čudimo kao da je prvi put. Posebno smo nenadmašni stručnjaci rješavanja sportskih pitanja, a kad je riječ o reprezentaciji, sve dok ne moramo progaziti blato ili travu od Bilinog polja pa do bilo koje svjetske destinacije gdje Naši ponovo sudbonosno igraju, e tu znamo sve. Potpuno i bespogovorno poznajemo i strategije i ko nam i kako sudi, i ko nam podapinje i ko igra srcem, a ko novčanikom, a ko je, o vječite li nam paranoje, ubačen da razbije tu skladnu ozmajenu cjelinu.

Već nekoliko dana letimo na krilima nepobjedivosti do konačnog rješenja enigme koje se ima desiti u večernjim satima kada će posljednji zvižduk njemačkog sudije označiti, u željenom (i neupitnom) slučaju, opšte veselje svih koji jesu i koji nisu i koji su napola pa su čekali da vide ishod kako bi znali stranu na kojoj su. Proliće se silni med i mlijeko gradovima, zapjevaće se ptičije pjesme sve sa krilima ponovo rođenih Bosanaca-i-Hercegovaca, uploviće se u novi/stari san o izglednim mogućnostima nenadjebivosti u odnosu na fašizam koji se bez fudbalskih uspjeha uporno živi i prešutno odobrava.

Ukoliko nakon posljednjeg sudijskog zvižduka, gluho bilo, ne ispunimo kvotu za odlazak na veliko takmičenje uslijediće “povratak korijenima” ili bolje rečeno ostanak u buli u kojoj i jesmo, sa dodatkom viška crnila i ozlojađenosti. Nanovo će izmigoljiti niske strasti, a fašisti će doći na svoje i likovati nad sudbinom kletom istih onih Bosanaca-i-Hercegovaca koji bi u kontra slučaju svima pokazali ko su i šta su, a sada, jadni, moraju nastaviti progonstvo u sebe odakle se, ako ikad više, barem do sljedeće nakane kvalifikovanja za neko loptasto takmičenje neće vaditi.

Kažu, pusti ljude da se raduju, da uživaju, da se vesele, da im se razbije ta svakodnevnica u kojoj ih jebe ko i kako stigne. I pustim ja, nisam uvijek brutalan. I sam se veselim Našim džekama kad pokažu šta znaju i napale publiku do granice usijanja. Nije meni problem da je ljudima dobro kako misli vajni intelektualac koji ne razumije namjeru. Naprotiv, meni jeste stalo da je ljudima dobro. Međutim, ne vidim nikakve koristi od pakovanja dobrog u epizode u kojima se dešavaju bljesci ljepote, ushićenja i banalne euforije. Meni je nekako prirodnije i potrebnije da je tim ljudima uvijek dobro i da oni to shvate. Da prestanu nositi jedne barjake do utakmice, ujediniti se (samo na) utakmicama, a poslije utakmice, posebno nakon loše igre da se vraćaju istim onim barjacima od ranije. Previše je utakmica odigrano i previše se puta ponavljao isti scenario da bi se mislilo drugačije.

Nije nam potrebna fudbalska utakmica da bismo pokazali svoju privrženost sebi. To možemo svaki dan pokaz(iv)ati. Možda nećemo biti upečatljivi prvu sedmicu, ali stvoriti naviku da nas se gleda kao jedno, a ne kao jedno od tri je daleko interesantnije, funkcionalnije i bitnije, od periodičnog izvikivanja idiotske rugalice “Hajmo Bosno i Hercegovino”. Nije ona toliko idiotska, koliko je besmislena njena poruka. Naime, logički, njome se poručuje da idemo u pobjedu, ali ta kitica, niti bilo ko drugi, ne objašnjava šta je ustvari ta pobjeda kojoj se stremi, tj. šta je i gdje je cilj koji se dostiže? Jer, priznaćete, u nečemu što se tek zove država koja deklarativno baštini antifašizam i sve kontra lošeg, a istovremeno i dalje dopušta fašizmu da se razmahuje kako institucionalno tako i na cesti, nagovarati na pobjedu kao cilj jeste potpuno zbunjujuće. Kome šaljemo Bosnu i Hercegovinu, odnosno zajedno s njom idemo do “pobjede”?

Dlanovi neka se ne štede
Jeste, meni je stalo da Naši odnosno Papetovih jedanaest plus tri (moguće izmjene) ostvari taj sudbonosni plasman na Evropsko prvenstvo. Stalo mi je isto toliko koliko mi je stalo da ne prestanem šutiti i, poput većine, prešućivati sveopštu glupost koja se redovno zapostavlja u periodičnim plavo-žutim danima izvikanog ponosa. Eto, radujte se lopti, poderite svoja ogoljena grla, ugrijte promrzle dlanove. Ko zna šta ćete sutra, jer:

– Ukoliko Naši Zmajevi izgube (pu-pu-pu) hoćemo li (opet) kriviti sudiju ili sebe ili Misimovića ili Dodika, uz konstataciju “da nam je sve svakako nakaradno, pa nek je i to”?
– Ukoliko pobjedimo hoćemo li zasluge sebično prigrliti i zahvaliti mudrom političkom vrhu koji je, spoznali smo, sve ovo što dosad (ni)je uradio ustvari fokusirao na večer u Lisabonu, pa ćete potpuno ishavješteni, zahvaljujući toj politikantskoj namazanosti ponovo dati podršku konstitutivnom trobiću koje crkava od gladi, u nesigurnosti svog doma, mrzeći komšiju do vrata, a kamoli onog u drugom gradu?

Šta ćete, jeste l’ dumali? Il’ da se (opet) samo pomolimo imaginarnom prijatelju da Džeki, Vedi i Misketu večeras legne odlučujući volej za sudbonosni rezantan udarac? Ale-ale-ale…

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *