Samo nas još djeca izvadit’ mogu

Patent: Dayton
Patent: Dayton
U stanju smo kad bi jedino izbijanje globalnog mira bilo istinska senzacija koja bi zaprepastila i ostavila otvorenih usta sve što hoda Kuglom. Jer šta reći na još jednu sedmičnu paradu besmisla i truleži koja je već uvriježeni šablon dešavanja na koju god stranu svijeta se okrenete.

piše: Nermin Čengić

U nedostatku vijesti iz svemira do kojih i da hoćemo ne možemo doći, a da ih nakon toliko odgledanih naučnih fantastika ne stavimo na kušnju razumne sumnje, vraćamo se provjerenom besmislu praćenja vijesti s naše planete na kojoj već predugo nema ništa novo. Glad, strah, prijetnje, ratovi, krvi do koljenja i mnoštvo apela za pomoć ljudima razbijenim različitim nasrtajima stvarnog neprijatelja – sebe samih. Zbog ranije preuzetih obaveza borbe protiv virusa koji je baš navalio da me protekle sedmice fizički porazi nije mi se dalo pretjerano paziti šta svaki samobitnik prdekne i šta se, koliko je sutra, otcjepljuje od čega. Neozbiljno je i nepotrebno pratiti šta sve ljudska vrsta samoj sebi priređuje u samo sedam dana jer to niti je šta novo, niti navodi na pozitivnu misao. A jedino pozitivna misao može natjerati kob da odustane od pravca koji vodi uništenju života.

Ipak, nisam uspio pobjeći od najvećih naslova. Borba za plijen se nastavlja. U trokutastom mikrosvijetu redovno saznajemo koliko su politički subjekti bogatiji iz godine u godinu, istovremeno čitajući statistike kako je njihovo roblje najnezaposlenije, najbolesnije, najgluplje i da se truje najvećim dozama otrova, između ostalog, i u hrani.

Guraj na pozitivno, kažu. Nakon svih peripetija pređenih na putu od inovativne ratne hirurgije, petnaest godina nakon blještavih trenutaka patentiranja fiksatora šrapnelima razdrljene kosti potpisan je “Memorandum o saradnji protiv korupcije u zdravstvu”. Koje su to budale smislile i potpisale, znaju dobro oni koji, dok su se otkravljivali od ratovštine, posmatraše potpisnike rečenog Memoranduma kako se sasvim skladno popunjavaju miliončićima pa im danas i ne treba kokoš, polutka ili pletara rakije koja tradicionalno na ovim prostorima ulagaču garantuje bolji tretman od ostalih bolesnika. Nosiće se, kažu, i bedževi gdje piše ne nudi mi novac neću ga uzeti. Bukvalisti ovdašnjem će biti jasno da keš, iako najprihvatljiviji, više nije u modi, a kako na bedževima nije precizirana lista artikla koje treba izbjegavati u darivanju, nastaviće i dalje, možda malo modifikovati načine obezbjeđenja boljeg tretiranja svog bolesnog jer u bolesti i želji za izlječenjem nema cijene koja se platiti neće, a primalaca poklona je uvijek bilo i biće. Tako će Memorandum ostati ono što je bio i u startu, samo još jedan način preliva sredstava s računa na račun u već dobro utvrđenom koordinatnom sistemu raspodjele tala.

Kad je već o talu i korupciji priča, ispunjen je i prvi zakonski uslov za konačnu secesiju Bosne i Hercegovine. Nakon silnih najava i pripreme terena, najpopularniji entitetlija na svijetu je izašao za govornicu i vispreno, kako samo on zna, objasnio zašto se već spremne ručice trebaju podići u zrak kad bude postavljeno pitanje o provedbi Referenduma za ukidanje Suda i Tužilaštva BiH, jedinih moćnih zakonskih tijela koja ne kontroliše i koja mu mogu naškoditi nakon isteka mandata. Ne treba sumnjati da će Mile sve preostalog vremena na mjestu predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta RS provesti na zadacima obezbjeđivanja imuniteta od zakonskog sankcionisanja svega što je oteo od naroda i države za vrijeme svoje, još uvijek, strahovlade. Nakon što se provede ovaj, usljediće sigurno i naredni referendum,a Dodik je u zaštiti svoje pljačke obezbjedio početne uslove za kreiranje dalje agonije države koju, otkad mu je med počeo kapati, ne priznaje.

Posljednjih godina najveći kritičar Milorada Dodika, naprasno je meta aktuelnog progona. Tako je protekla sedmica ostala zamagljena iznenadnim razotkrivanjima Slobodana Vaskovića, i to dokumentima koji su dostupni već najmanje deset godina. Upotreba tih dokumenata je čekala pogodan trenutak obračuna, a vrijeme obračuna kuca čim se odmetnete od jednobraznosti i unaprijeđene uredničke ideje koja je u inicijalnoj verziji bila ono protiv čega se borite i čime vas je vođa i namamio da mu se priključite jer je borba protiv jednoumlja bila nepobitna ali više sasvim otvoreno nije. Vaskovićeva nedjela i nemušto vađenje iz “situacije” kao i javna izvinjenja za nešto što se ne da oprostiti treba staviti van rasprave. To je neoprostivo i kao takvo nije podložno diskusiji jer jednostavno nije moguće da dok je jahao na tenku nije znao čemu tenk na kojem jaše služi i kuda i kako njegove gusjenice utiru put. Posebno što je rečeni novinar boravio u centru za peglanje istine na Palama, a obzirom da je to bila 1995. godina, dakle rat već postao redovno stanje, a klanje, ubijanje i smrt način života. I najglupljem je tada već došlo u glavu šta se dešava, a kamoli novinaru. Vasković može koliko hoće labudati svoje bajke o tome kako je samo bio na novinarskom zadatku i nije mu bilo jasno, niti je znao šta se dešava. S tenka se valjda ne vidi, “stari”. S druge strane se mora gorko nasmijati na infantilno “neznanje” inače turbo-obavještenog Bakira Hadžiomerovića, kojem još samo pipa u ustima fali za facu totalnog nevinašca, dok tvrdi kako pojma nije imao ni ko je Vasković, ni da postoji objavljeni snimak. Treća nebuloza cijelog događaja je kristalno jasna laž o raskidanju saradnje zbog navedenog snimka, a zarad kupovanja naklonosti. Kakva vremena takvi i novinari. Više ni slagati ne znaju da im se povjeruje.

Robert Miles - Children
U svemu se nekako protura i vijest o novom “dejtonskom nesporazumu” kojim bi se valjda unormalilo svo to nenormalno stanje u Bosni i Hercegovini. Iako je jasno da se ovi ne mogu i neće dogovoriti o bilo kakvom sporazumijevanju, kao što se nikad neće dogovoriti niti o normalnoj uspostavi vlasti nakon posljednjih izvora (izbori bili prije pola godine), probavam zamisliti na šta bi ličio taj “Dejton 2”. Prvi bih se potrudio da obavezno budem u nekoj od ekipa koja bi prisustvovala tim pregovorima i to kao bilo šta. Mogu i prtljag nosit’, nije problem. Šta god bi neko od nadležnih mog'o sredit’, tu sam. Usput, predlažem neku morsku destinaciju za održavanje konferencije i ne ispod sedam dana. Na morskoj havi uz dagnje, cipole i crno-bijelu vinčinu sve se radi najbolje. I prave države i nosaju koferi. Šta bi se na kraju izrodilo iz tog “Dejtona 2” nije ni bitno jer bi se o njemu još narednih desetak godina raspravljalo nezaustavljivo koračajući prema “Dejtonu 3”. Jer ovdje neće doći do promjene svijesti glasača još najmanje dva-tri eventualna dejtona, odnosno dok današnji desetogodišnjaci ne stasaju da nogiraju bagru iz njihovih prepunjenih fotelja. Bagru koja ni dan danas ne zna gdje je zametnula originalni dokument Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sama ta činjenica već dovoljno govori o njima, a nikad presahla nada ostaje na pomenutim današnjim djevojčicama i dječacima koji, ako ih ne zavede kakva droga ili silovanje putnika po tramvaju, barem sebi i svojoj djeci mogu pametnije razlučivati prioritete. Ako doživimo i, tad već pred kraj života, uhvatimo koju godinu normalnosti, biće dobro.

Jer oni iz svojih fotelja ne brinu što je od prvog narednog mjeseca najavljeno poskupljuje gasa u 51% Bosne i Hercegovine. Njihovim nabreklim glavušama zime nema, nit’ oni sami sebi kuhaju pa da ih brine smanjenje potrošnje zarad očuvanja kućnog budžeta. Ovo par miliona šutećeg konstitutivnog mrtvila je naviklo iz praznog novčanika podržavati punjenje, sasvim transparentnom pljačkom prepolovljenih, budžeta koji se i dalje suludo većniski troše na podmirivanje administracije. Pljačka se ne krije, a nema ni od koga. Al’ samo pozitivno, biće bolje, je l’.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *