Šta ću sutra svom sinu reći kad me pita: “tajo mogu li ići na koncert/u kino/u kafić sa rajom?
Završen je još jedan SFF ili se bar nagađa. Dok su u ovih osam dana škljocali blicevi i radile kamere, s druge strane radile su pesnice i noževi. Osim osrednjih filmova, raja su mogla uživati u mnogim zabavama kojih je bilo napretek. Crveni tepih, fensi kokteli i proslave nisu bile na domet. Nekoliko kilometara niže Čengić Vila u žalosti i crnini.
Prije nekoliko dana pala je i druga žrtva nesposobne birokracije, tačnije nedužni Amar koji je jedini hranio svoju porodicu. Tuga i žalost među prijateljima i rodbinom. Odem prije neki dan ponovo na isto mjesto s koje je počela ova priča, ljudi i dalje protestuju, ali ovaj put i sa peticijama. Pitam ih pa zašto to još radite kad su ubice već uhvaćene, oni mi samo kažu: jesu, ali mi moramo da spriječimo da se novi stvore, da se donese pravi zakon koji će zabraniti korištenje ilegalnog oružja na javnim mjestima, da se pooštre kaznene mjere i da dobijemo prave ustanove za maloljetne delinkvente, “da proradi lijepi Titin pendrek koji će maštrafiti” osobe sprženog mozga. Upišem se i ja među buntovnom rajom jer ne želim da sutra i moje djete ima istu sudbinu kao nesretni Denis ili Amar.
Nekoliko metara dalje nova tragedija. Ubistvo i samoubistvo. Bivši robijaš sprženog mozga nasilno ušao u stan svoje bivše djevojke, izbo je na smrt nožem i bacio s balkona, a poslije se i on sam bacio kad je vidio policiju. Sad se ja pitam dokle će Sarajevo ličiti na divlji zapad? Do kada ćemo izlaziti vani sa strahovima? Šta ću sutra svom sinu reći kad me pita: “tajo mogu li ići na koncert/u kino/u kafić sa rajom? Mnoga pitanja će ostati neodgovorena još duže vrijeme.