SARAJEVO, jedna ljubavna priča

Prije dvadeset godina Sarajevo je predstavljalo iznenađenje. Vjetrovi slobode koji su tada zapuhali Srednjom i Istočnom Evropom nakon pada Berlinskog zida, u Jugoslaviju su donijeli tragediju.

piše: Rémy Ourdan

Sarajevo, simbol 'jugoslavenskog' duha
Sarajevo, simbol ‘jugoslavenskog’ duha
Dok je Jugoslavija izdisala u smrtnim mukama, zarobljena između zala nacionalizma i kriminalnih ambicija, postojala je jedna mala zemlja, praktično nepoznata vanjskom svijetu, po imenu Bosna i Hercegovina. Sarajevo, njen glavni grad, bio je simbol “jugoslavenskog” duha, a svoje Zlatno doba doživio je 1980-ih. Ljudi su tu željeli da žive onako kako su oduvijek i živjeli – zajedno, ne vodeći računa ko je Musliman, Srbin ili Hrvat. Sarajevo je bilo otjelovljenje kulture tolerancije i bezbrižnosti.

Drugdje se mahalo nacionalističkim zastavama i pjevale su se nacionalističke pjesme. U Sarajevu su ljudi demonstrirali noseći Titove slike. I upravo su pucajući u jedan takav skup snajperisti Radovana Karadžića otpočeli rat. Ubrzo su se pridružili i artiljerci Ratka Mladića. Obojica su djelovali po naređenjima Slobodana Miloševića iz Beograda.

Malo ljudi u Sarajevu je rat shvatilo ozbiljno
Malo ljudi u Sarajevu je rat shvatilo ozbiljno
Za Sarajlije je to bio neizreciv šok. Ustvari, to je bilo takvo iznenađenje da u periodu između izbijanja rata 6. aprila i opkoljavanja grada 2. maja 1992, mnogi nisu ni pomišljali na bijeg, iako su prve bitke već bile počele a grad još uvijek bio otvoren. Malo ljudi u Sarajevu je rat shvatilo ozbiljno. A onda je počela opsada.

S opsadom i granatiranjem stigli su i strani novinari. Općenito govoreći, reporteri su nestabilne i užurbane osobe. Dolaze i odlaze. Često su izvrsni profesionalci, posvećeni tome da kažu istinu. Ali rijetko se zadržavaju dugo na jednom mjestu jer uvijek žure na drugu stranu svijeta. To je jednostavno tako. U Sarajevu je bilo drugačije. Rat je bio iznenađenje i za strane reportere, i nekima je ubrzo postalo jasno da trebaju ostati u gradu.

Bilježenje sudbine opsjednutog Sarajeva
Bilježenje sudbine opsjednutog Sarajeva
Preneraženi onim što su vidjeli, mnogi reporteri su ostali da žive u Sarajevu, dok su se drugi često vraćali. Stvorili su veze s gradom i njegovim građanima. Često bi se čak i oni koji su bivali ranjeni vraćali čim bi bili otpušteni iz bolnice, kako bi mogli nastaviti da izvještavaju. I oni su postali Sarajlije.

Rasprava o njihovoj stvarnoj ulozi će trajati decenijama. Teško da će se i historičari složiti o tome. Većina reportera smatra da nisu poslužili nikakvoj korisnoj svrsi, a još uvijek su iznenađeni činjenicom da su izvještavali o najdužoj opsadi u modernoj historiji a da niko nije intervenirao da spasi Sarajevo i Bosnu.

S druge strane, neki građani Sarajeva kažu da – premda je strana intervencija stigla kasno, krajem ljeta 1995. godine – grad nikada ne bi bio u stanju da pruži otpor kakav je pružio da nije bilo svakodnevnih izvještaja novinara i barem minimuma međunarodne pažnje. Niko nema odgovor na ova pitanja.

Neki su se vraćali u grad mnogo puta u miru, a neki više nikada.
Neki su se vraćali u grad mnogo puta u miru, a neki više nikada.
Ideja da se ponovo posjeti Sarajevo na dvadesetu godišnjicu početka rata pojavila se među ratnim reporterima prošle godine i prihvaćena je s oduševljenjem. Od 1995. godine svaki od njih čuvao je Sarajevo duboko u srcu. Neki su se vraćali u grad mnogo puta u miru, a neki nisu više nikada. Svima njima rat je predstavljao nešto važno, skoro životno važno – ideju slobode, otpora, zajedničkog života i dostojanstva.

Ja sam želio da Sarajlije sami odluče da li je primjereno da se strani reporteri vrate nakon 20 godina. Od njih je zavisilo da li će ponovni susret starih prijatelja postati jedan tren sarajevskih i bosanskih sjećanja. Punih šest mjeseci prije ponovnog susreta, zakazanog za 6. april 2012. godine, sretao sam brojne Sarajlije i govorio im da oni mogu uraditi šta žele kad je riječ o povratku onih koji su sa njima živjeli njihove najteže dane.

Može li se voljeti grad po opsadom?
Može li se voljeti grad po opsadom?
Dvije generacije Sarajlija, ratna s kojom smo živjeli zajedno pod opsadom, i generacija onih koji su u djetinjstvu znali samo za haos i koji sada imaju između 20 i 30 godina, reagirale su pozitivno i emotivno.

“Nemoj nikada zaboraviti da smo vas mi vidjeli da živite ovdje s nama tokom opsade”, rekao mi je jedan prijatelj. “S jedne strane, mi vas volimo jer ste ostali na našoj strani. A s druge strane, budući da nismo imali struje da gledamo televiziju i da nismo više dobijali nikakve novine, mi nemamo pojma šta ste o nama tada govorili. Želimo da to otkrijemo. Moramo podijeliti naša sjećanja.”

Ljubav prema Sarajevu došla je kao iznenađenje, jer niko nikada nije mogao zamisliti da se ovaj rat može desiti, niti da je moguće ili dolično voljeti grad pod opsadom i granatama. Povratak ovih ljudi predstavlja nastavak jedne ljubavne priče koja nikada neće umrijeti, i pored poslijeratnih patnji za neke, ili haosa i pokolja negdje drugdje u svijetu za ostale.

Saznajte više na bosnia-book.com

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *