Sarajevo lišeno duše i morala

Ni šesnaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kojim je prekinut rat u BiH, sarajevske vlasti ne pokazuju spremnost da se suoče sa zločinima koje su nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti u opkoljenom gradu počinili pripadnici Armije BiH (ABiH)

Silos, Tarčin
Silos, Tarčin
Iako je Sarajevo skoro pune četiri godine držano u surovoj opsadi, tokom koje je desetine hiljada civila ubijeno artiljerijskom paljbom i snajperskim hicima s položaja vojske bosanskih Srba, to ipak ne znači da unutar opsade nisu činjeni zločini nad civilima hrvatske i srpske nacionalnosti.

Vinka Lalu, rođenog Sarajliju i prijeratnog uposlenika sarajevskog Oslobođenja, policajci i pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) uhapsili su u junu 1992. godine, dok je ručao s porodicom u naselju Tarčin, 30-ak kilometara od Sarajeva.

“Rat je već bio počeo, i ja sam se našao kod porodice svoje supruge u Tarčinu”, sjeća se Lale, pojašnjavajući da su u kuću ušli policajci naoružani dugim cijevima i rekli mu da ide na kraći informativni razgovor.

“Kraći informativni razgovor” za Laleta je potrajao godinu i skoro četiri mjeseca – do oktobra 1993. godine, kada je razmijenjen. Većinu tog vremena proveo je u Silosu u Tarčinu, a jedan dio i u kućnom pritvoru. Uvjete u kojima je držan, Lale opisuje kao izuzetno teške.

“Nismo imali osnovnih uslova za život. Bili smo zatvoreni u grupama od po 36 ljudi, u prostorijama u kojima se skladištilo žito, tako da je temperatura uvijek bila niska. Ležali smo na betonu, a nuždu smo svi vršili u jednu plastičnu kantu, koja se praznila jednom u toku 24 sata. Najteže nam je padalo što nije bilo hrane i vode”, priča Lale.

Jedan hljeb, koji je bio dnevno sljedovanje, pojašnjava Lale, dijeljen je na 16 do 18 dijelova. Fizičko maltretiranje kojem su bili izloženi, kaže Lale, nije bilo ništa prema iznurivanju glađu. U jednom trenutku, tvrdi, imao je 48 kilograma, što je otprilike polovina njegove normalne težine.

“Nikada neću zaboraviti smrt jednoga od logoraša – momka u ranim tridesetim godinama, Petko Krstić se zvao – koji je umro od gladi. Posljednja riječ koju je izgovorio bila je ‘hljeba!’”, kaže Lale.

Prema njegovim riječima, najmlađi zatvorenik Silosa bio je 14-godišnji Leo Kapetanović, a najstariji Vaso Šarenac, koji je u vrijeme kada je uhapšen imao 82 godine.

Krajem novembra ove godine, po nalogu Državnog tužiteljstva BiH uhapšeni su Mustafa Đelilović, Fadil Čović, Mirsad Šabić, Nezir Kazić, Bećir Hujić, Halid Čović, Šerif Mešanović i Nermin Kalember zbog sumnje da su učestvovali u zločinima na području Tarčina počinjenim između 1992. i 1995. godine.

Istrage

Uhapšeni Mustafa Đelilović bio je predsjednik Skupštine općine Hadžići, a istovremeno i predsjednik Kriznog štaba i Ratnog predsjedništva općine Hadžići, Fadil Čović načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Hadžići, a Mirsad Šabić policajac SJB-a Hadžići.

Uz njih, za iste zločine sumnjiče se Nezir Kazić, bivši komandant Devete brdske brigade ABiH, zatim Bećir Hujić, bivši upravnik logora Silos, Halid Čović i Šerif Mešanović, bivši zamjenici upravnika logora, te Nermin Kalember, nekadašnji stražar u istom objektu.

Osumnjičenima se na teret stavlja ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, odnosno ratni zločini nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti, koji su bili protupravno zatočeni u logoru Silos u Tarčinu, te objektima za zatočenje u prostorijama Osnovne škole “9. maj” u Pazariću, kao i logoru u magacinima kasarne “Krupa”.

U tim objektima, a prema istrazi Tužilaštva BiH, bio je zatvoren veliki broj civila i ratnih zarobljenika, koji su bili izloženi nečovječnom postupanju, mučenju, namjernom nanošenju snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje, nanošenju velikih povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, oduzimanju prava na pravično suđenje i prisiljavanju na prinudni rad.

Usljed posljedica mučenja i maltretiranja stradalo je više osoba.

Vasvija Vidović, advokatica prvoosumnjičenog Đelilovića i članica pravnog tima osumnjičenog Halida Čovića, u izjavi za BIRN kaže da još nije spremna komentirati navode koji se njenim klijentima stavljaju na teret.

“Na samom smo početku slučaja, i mi moramo sprovesti svoje istrage, zato ne bih komentirala detalje. Prezentiran nam je obiman dokazni materijal, i za obradu te količine podataka će nam trebati još vremena”, komentira Vidović.

Umjesto da podrže hapšenje osmorice osumnjičenika za ratne zločine nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti u logoru Silos u Tarčinu, u objektima za zatočenje u prostorijama Osnovne škole “9. maj” u Pazariću i logoru u magacinima kasarne “Krupa”, zastupnici u Skupštini Kantona Sarajevo (KS) izglasali su, bez ijednog glasa protiv, i osudili “način i postupak hapšenja osumnjičenih pripadnika ABiH iz Hadžića”.

Odluka Skupštine KS-a, donesena na sjednici 29. novembra, najbolje pokazuje kako se sarajevski politički establišment odnosi prema zločinima nad sarajevskim Srbima i Hrvatima.

Pozicija i opozicija u Kantonalnoj skupštini – u kojoj vladajuću većinu čine zastupnici Stranke demokratske akcije (SDA) i Socijaldemokratske partije (SDP) – složno su uložile protest protiv hapšenja zato što su osumnjičenici privedeni “kao da se radi o kriminalcima koji se skrivaju i izbjegavaju zakone BiH”.

K tome, Skupština je dala punu podršku Ministarstvu za boračka pitanja KS-a, da u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i svim drugim mogućnostima, a u okviru predviđenih sredstava za sufinansiranje pravne pomoći branilaca BiH u budžetu KS-a, pruži sve vrste pomoći uhapšenima.

I dalje, Skupština je obavezala resorno ministarstvo da putem Fondacije Istina, pravda i dostojanstvo “aktivira sve mogućnosti radi pravne, finansijske i materijalne pomoći uhapšenim bivšim pripadnicima ABiH i njihovim porodicama”.

Samo su dvojica zastupnika u Skupštini Kantona odbili učestvovati u izglasavanju podrške osumnjičenicima za ratni zločin, i to Peđa Kojović i Danis Tanović iz Naše stranke.

Dennis Gratz, predsjednik ove male partije, netom po donošenju odluke prokomentirao je zašto zastupnici Naše stranke nisu učestvovali u glasanju.

“Smatrajući da je predmet rasprave u Skupštini bio toliko izvan njene nadležnosti i da se pretvorio u najjeftinije licitiranje borcima i patriotizmom, Danis Tanović i Peđa Kojović su, iako prisutni u sali, izvukli kartice iz glasačkih kutija. Smatrali su da bi čak i glas protiv zaključka kojim se komentira rad državnih bezbjednosnih agencija i tužilaštva bilo davanje legitimnosti ovog zakonodavnog tijela da se miješa u rad Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA)”, rekao je Gratz.

Nakon što su se reakcije na odluku Skupštine Kantona Sarajevo svele na individualne proteste nekolicine pojedinaca iz javnog bosanskohercegovačkog života, Dennis Gratz za BIRN kaže: “Smatramo da zločini i zločinci ne smiju biti tretirani različito pred zakonom. Svako za koga se sumnja da je počinio ratni zločin 90-ih, mora biti predmetom istrage.”

Zanemarivanje ratnih zločina

“Odluka Skupštine KS-a pokazuje samo da su političke partije u Kantonu i u Federaciji BiH (FBiH) upale u istu zamku kao i one iz Republike Srpske (RS). Ovakvim potezom se doprinosi općoj relativizaciji događaja iz 90-ih, na način da svako štiti ‘svoje’ zločince, a da krivična djela i ratni zločini nekako ostaju zanemareni”, smatra Gratz.

Odnos političke elite prema zločinima koje su u Sarajevu pod opsadom počinili pripadnici ABiH danas se sveo na inicijativu da se na Kazanima na Trebeviću podigne spomen-obilježje žrtvama tog ratnog zločina, a pokrenuo ju je krajem oktobra potpredsjednik FBiH Svetozar Pudarić.

Zloglasni ponor na Trebeviću postao je poznat kao jedno od najstrašnijih stratišta na kojima su ubijani građani Sarajeva, mahom srpske nacionalnosti, a akcija potpredsjednika FBiH – ukoliko čelnici grada pod Trebevićem ispune svoja obećanja data prilikom zvaničnog preuzimanja Pudarićeve inicijative – rezultirat će uređenom prilaznom stazom i odgovarajućom spomen-pločom.

“I dok smo zajedno dijelili ono malo što je ostalo za dijeliti među ljudima, dok smo se zajedno branili od fašističkog napada na naš način života utemeljen na zajedništvu i međusobnom uvažavanju, dok su stotine poštenih, dobrih i hrabrih Sarajlija stale oružjem u odbranu ovog lijepog grada, njegove duše, bilo je i onih koji su, koristeći i skrivajući se iza borbe za slobodu, činili isto što i oni koji su nas okruživali, ubijali i gušili izvana. Oni su bili još gori, predstavljajući se kao ‘naši’ ubijali su ne samo nevine ljude već i gazili obraz svih nas”, napisao je Pudarić u inicijativi.

Iako je poznato da su pojedini pripadnici 10. brdske brigade Prvog korpusa, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, od početka opsade Sarajeva 1992. do njegovog ubistva 1993. godine, odvodili građane Sarajeva na kopanje rovova, gdje su oni ubijani, a njihova tijela su bacana u jamu, ta nedjela nikada nisu zvanično, ni sudskom presudom oglašena ratnim zločinom.

Ne samo to, još uvijek ne postoji zvaničan podatak o broju ubijenih na tom mjestu. Prema poslijeratnim istragama, izvučeni su posmrtni ostaci tridesetak osoba, od kojih je jedva trećina identificirana.

“Odrasla je jedna cijela generacija od kraja rata, a mi još uvijek ne znamo koliko tačno ljudi je ubijeno i ko su oni. A i za one za koje znamo, pitam, šta je za njih i njihove porodice učinjeno? Jedina im je krivica bila što su se, po nečijem mišljenju, pogrešno zvali i nalazili na pogrešnom mjestu u svom gradu”, kazao je Pudarić odajući na Kazanima poštu ubijenima, šesnaest godina nakon rata.

Inicijator postavljanja spomen-obilježja na Kazanima, Svetozar Pudarić nije vidio ništa sporno u odluci Skupštine KS-a da osudi hapšenje osumnjičenika za zločine nad Srbima i Hrvatima u Tarčinu. U intervjuu za Radio Sarajevo, Pudarić je rekao da se ne misli ograditi od te skupštinske odluke.

Za razliku od Pudarića, njegova stranačka kolegica Mirjana Malić, koja predsjedava Kantonalnom skupštinom, za BIRN kaže da je odluka Skupštine da osudi hapšenje osumnjičenih za ratne zločine “lišena duše i morala”.

“Na početku smo pokušali reći da je takva odluka potpuno suvišna, pošto zakon predviđa materijalnu podršku osumnjičenicima za ratne zločine. Kasnije se ispostavilo da nije bilo potrebno osuđivati akciju SIPA-e, u kojoj nije bilo nikakvih nepravilnosti”, kaže Malić.

Na pitanje zbog čega je podržala takvu odluku, Malić odgovara: “Svi smo glasali. Stvorila se takva atmosfera – da smo glasali protiv, bili bismo državni neprijatelji. Nismo mogli ništa uraditi. Samo smo ispali bez duše i morala. Ispali smo žrtve paranoje po kojoj neko može misliti da su ratni zločinci istovremeno i heroji.”

piše: Eldin Hadžović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *