Doista, Sarajevo je nastajalo tako što se je od rijeke, i prvoga mosta na njoj, penjalo po svojim padinama, uličica na uličicu, kuća na kuću, stoljećima, a uvijek tako da se sa svakoga prozora i iz svake divanhane vidi barem polovica panorame cijeloga toga grada za kojega su mnogi stari putopisci nalazili da je usporediv s – Damaskom, draguljem Istoka.
Kad je vojska bivše Jugoslavije svud naokolo toga grada-školjke dovukla i ukopala tešku artiljeriju, mitraljeze i snajperska gnijezda, i kad su Srbi počeli svakodnevno upotrebljavati sva ta ubilačka sredstva, Sarajevo je, prvi put nakon pola milenija, otkrilo svoju ljepotu kao svoju kaznu i moru. To je grad bez mogućnosti zaštite. Sam svoja smrtonosna klopka.
Suhoparna statistika kaže: za deset mjeseci opsade na sarajevskim ulicama, u stanovima, u parkovima, u redovima za kruh, vodu, namirnice, poginulo je osam tisuća ljudi. Djece, žena, staraca, jakih muškaraca… Deset tisuća teško invalidiziranih. Sve to – u gradu koji je pred rat brojao do petsto tisuća stanovnika!
U Sarajevu za granate se kaže da padaju. Baš kao za kišu ili grad. Prošlo je cijelo jedno proljeće, jedno ljeto, jedna jesen, jedna zima se primiče kraju, sva četiri poznata godišnja doba su prošla, a granate nad Sarajevom svejednako padaju, i u izmučenoj svijesti Sarajlija sve to skoro počinje poprimati karakter prirodne pojave.
To, da užas proizveden ljudskim djelovanjem može početi izgledati prirodno – najstrašnije je iskustvo Sarajeva i najneutješniji poraz civilizacije našega doba.
To iskustvo je beskorisno isto koliko je i strašno. Ono nikome ništa ne može značiti jer je moguće jedino ovdje. Neprenosivo je. Ovdje su mu i početak i za sad još nesagledivi kraj. Oboje jednako besmisleno. Treba ga čitati s lica i iz očiju Sarajlija: kada pokapaju svoje poginule, kad s kraja na kraj grada na hladnoći od minus 20 celzija vuku posudu s malo vode ili vreću drva, kad stoje u redu za kruh ili humanitarnu pomoć, ili kad jednostavno prolaze ulicom… Prvih mjeseci rata ta lica i te oči još su znale za ogromni raspon izraza i raspoloženja. Sleđena užasnutost, vulkanski bijes, razdragana nježnost, tuga, prkosni smijeh – svega je u obilju bilo na tim licima. Danas – samo još trpeljiv, nijem pogled, savršeno izvježban da svojim očajem ne otežava onaj isti takav, skriven iza drugog pogleda… Tako danas prolaze Sarajlije jedan pokraj drugoga, u savršenu razumijevanju pogledima, dok u razgovor pripuštaju samo i isključivo tehničke teme što se tiču elementarnog preživljavanja. Uz obavezni pozdrav na rastanku koji je zamijenio sve dosadašnje: “Čuvaj se!â”
Sarajevo je razoreni i unakaženi horror-grad. Ne samo po svojim mrtvima i obogaljenima, po tomu što u njemu nema ništa čitavo, po uništenom svakom pa i posljednjem drvetu iz gradskih parkova, po mraku i bezvodici, po gladi i žeđi, i ne samo po posvemašnjoj blokiranosti i prijetećoj izoliranosti od svijeta, po bliskoj smrti što svaki čas prijeti svakom živu u tom gradu… Već i po tomu što gradom bludi na tisuće unutrašnjih njegovih izbjeglica i prognanika. To su ljudi što su pobjegli iz okupiranih četvrti, i sada, tu na dohvat ruke od svojih bivših domova, sklanjaju glavu po slobodnom dijelu grada. Iz šturih, povremenih vijesti saznaju o užasima koji se događaju u starom njihovu kraju i strpljivo čekaju, ne znajući što čekaju…
Dugo vremena Sarajevom je vladala naivna iluzija sadržana u prkosnoj rečenici: “Ne mogu oni podijeliti grad!â” Time se je, zapravo, htjelo reći kako je besmisleno dijeliti grad. I kako, valjda, postoji neka “višaâ”, neka “svjetskaâ” pravda, koja to neće dopustiti, baš zato što je besmisleno. Trebalo je da prođe deset užasnih mjeseci da Sarajevo (kao i gotovo svi najljepši bosanski gradovi) bude uništeno, pa da se shvati – da smislenost nije kriterij po kojemu se upravljaju čimbenici svjetske politike, a još manje da se je uputno uzdati u razloge pravednosti tamo gdje su na djelu razlozi države, poduprti govorom topova. Jednostavno: Srbija je imala topove, i znala da je dopušteno upotrijebiti ih. To je sadržaj ovoga krvavog igrokaza; sve ostalo je moralistički dekor. Mrtva kulisa.
Znam da nema niti jednoga od preostalih tristotinjak tisuća Sarajlija koji sa svakodnevnim užasom ne pomišlja na sutrašnji život u tomu gradu. Da li ga uopće može biti?
Svatko odgovara na svoj način, i svi su odgovori u ovomu času jednako vrijedni, odnosno bezvrijedni.
Umjesto bilo kakva pitanja i bilo kakva odgovora te vrste, ja iz Sarajeva nosim neizbrisivo jedan doživljaj. Često sam se u sibirskim noćima, po mrklome mraku, iz prijateljskog ugrijanog doma vraćao u ledeni prognanički ležaj. Osim rijetkog i tihog dozivanja vojničkih straža, sarajevske ulice bile su oličenje svemirske pustoši i tišine. A, ipak, ne sasvim! Iz jedne otmjene kuće neobaroknog sloga na glavnoj ulici, s drugoga kata iza prozora zastrtih UNHCR-ovom plastikom (umjesto stakala odavno porazbijanih u silnim detonacijama granata), uz jedva vidno škiljenje nekog uljnoga kandila, redovito je dolazio, stišan i nekako u se uvučen – zvuk klavira! Nepogrešivo su se prosipale note starih majstora, i ja sam ganut do nekih nerazumljivih suza znao postajati pod tim prozorom, osjećajući tu glazbu cijelim tijelom i svakim svojim djelićem posebno, bivajući kroz nju povezan sa svime svojim najintimnijim i sa svima svojima najdražim diljem svijeta, kao nikad, i kao ničim do tada poznatim. Znam da sam u tim trenucima s predanom zahvalnošću mislio na te nepoznate ruke i prste što mora biti da se bolno mrznu u dodiru s glatkim, ledenim tipkama, i na gotovo neshvatljivu volju i želju što stoji iza toga fantastičnog noćnog čina…
Ne znam što će biti sa Sarajevom niti što će biti s nama, sudionicima njegove sudbine i njegovim prognanicima. U posvemašnjoj studeni svijeta sve je moguće, i ono najgore, i najstrašnije. Ali znam da se onaj noćni klavir izjednačuje s najtoplijim zamislivim doživljajima, i da se u meni zauvijek zbog nečega čvrsto vezuje s prostranom vizijom osunčanoga grada, mirno razasutog po svojim padinama…
Ivan Lovrenović, mart 1993.