Evo već dvije sedmice očekujem ljepše vrijeme i pokušavam da se ne osvrćem na pokretnu reumu u mom tijelu. Po prvi put osjetim šta to znači kada neko definitivno stari i osjeća kako se mjesečeve mijene pomjeraju unutar vlastitog tijela. Moje interno sunce koje kostima daje neku energiju čas grije koljena čas ramena a nekad samo gležnjeve, dok se sve ostalo polako hladi u i boli.
piše: Tarik Kapetanović
I dok ja čekam sunce da grane ili kako se to ovdje kaže grahne nekako je i nebo neodlučno. Kao da zna da upravo treba razmaći oblake iznad Bosne. Ostaje još samo da se vidi kada će i kako obasjati ovu našu malu dolinu i koliko će zaista grijati.
Hoće li nas sunčevo svjetlo natjerati na izlazak iz mraka, krize i recesije? Možemo li biti iskreni i sa sobom početi razgovarati dok nosimo tamne naočale i pijemo kafu u nekoj od brojnih sarajevskih baštica ? Možemo li pojmiti da smo upravo mi povlašteni sve dok uživamo u prvim sunčevim zracima?
Problemi se nižu a mi i dalje promatramo jedni – druge, direktno i otvoreno. Gledamo u televizor iz kojeg prosto iskaču čudne informacije koje oslikavaju naše emotivno i društveno stanje. Oko nas se steže obruč ili popularno zvana halka odabranih i namazanih, ujedno obožavanih ali i legalno izabranih koji se bez imalo straha prezentiraju javnosti umjesto da se sakriju u mišju rupu u strahu od gubitka obraza i vjere.
Oko mene je sve više mladih ljudi koji strahuju za svoju egzistenciju a onda i za egzistenciju svojih malobrojnih porodica, jer je porodica od tri i više članova sve više – imaginarna stvar. Znaju da im je siromaštvo nametnuto od onih koji su uzeli sve za sebe dok im u brk govore da je upravo oskudnost i skrušenost odraz poštenih. Situacija je definitivno teška, gube se poslovi i od pet stoja, djeca će izgleda ostati gladna a onda će roditelji biti spremni na sve ili ipak ništa, ko zna?!
Neki dam mi radio talasi direktno u uši ubaciše lošu informaciju. Ljudi se ubijaju u BiH i nikoga nije briga. Samo nekoliko kuća u Prijedoru zavijeno u crno, naši i njihovi opet u akciji, raspredaju o naciji i politici. Neki je momak kao šlag na tortu postavio snimku samoubistva na youtube, pošteno je komercijalizovao vlastiti – mrtvi život.
Na Tvu uvijek sve ili šareno ili crno, sve je više farmi koje izjedaju urbano i nameću ruralni aspekt života. Na ulicama se sve više psuje i proklinje, ista je situacija i u javnom prijevozu samo se tamo još nađe i neki džeparoš koji bakici mazne i onu posljednju penziju jer u možda i neće dobiti novu pa se začuje i koji krik.
Definitivno nestaju ljudi s asfalta, parlamentarni predstavnici bez imalo straha i dalje odlučuju o našim malim životima, kažu spremaju nam novu podjelu na još manje teritorijalne jedinice kao da i do sada nismo dovoljno i mikroskopski mali.
Nameče nam se nova diktatura jer smo dokazali da nemamo pojma kako baratati s demokratijom. Meni se nekako želudac okreće kada ih gledam a ubrzano sam shvatio da mi se približila trideseta pa mi i onaj bol u kostima zvuči zabrinjavajuće. Sad znam da imam samo jedan život i da nemam rezervu negdje u zaboravljenoj ladici. Vlast i slovo mi za sad drže oni koji nemaju nikakav pošten posao ali se planeta i dalje okreće.
U letu mi prijatelji ispričaju poneki dobar vic o recesiji, svi se smijemo ozbiljnosti situacije i dok brišemo suze od smijeha razmišljamo o svom internom instinktu koji nas navodi na crne misli.
Ona dobra poštena i fina raja nikako da isplivaju na površinu iako se njihov odraz vidi ispod vode. Više nas i ne grize savjest što nismo nešto dali ili što nam neće dati, živimo živote u kojim nam je jednostavno svejedno. Većina nas živi samo za sebe, mislim da se vrtimo u krug dok nam tmurni dani prolaze.
Oni koji me i lično poznaju će reći da me uhvatila neka žestoka depresija, ne nije uopšte, samo sam koristio staru dobru deskripciju kako bih dočarao dio realnosti koja se upravo događa. Bojim se da može biti i gore ili će konačno i nad ovim gradom zasjati sunce?