Ema se spasila plivajući više od dva sata s ostrva na kojem je Anders Bering Breivik pobio više od sedamdeset većinom mladih iz Laburističke partije
Ema Martinović
“Kad god bih pomislila da se predam i pustim da me voda uguši, govorila sam u sebi: Još samo jedan zamah za oca, majku, za malog brata…”, prisjeća se riječi Eme Martinović, devetnaestogodišnje Sarajke koja je ranjena u petak u pucnjavi na ostrvu Utoja kod Osla, njen otac Džemal.
Ema se spasila plivajući više od dva sata s ostrva na kojem je Anders Bering Breivik pobio više od sedamdeset većinom mladih iz Laburističke partije. Ema je jedan od lidera omladine norveške partije AUF, a na ostrvu je bila prvi put kad je izbila pucnjava. Njen otac Džemal Martinović prepričao je porodičnu dramu Martinovića, koja se odigravala tri sata u petak poslijepodne.
“Čitav rat sam bio u Sarajevu s porodicom, nagledao sam se raznih strahota i imao mnogo sekiracija. Ali ta tri sata ne mogu nikome opisati osim možda onima koji su izgubili nekog najmilijeg.”, kaže Džemal Martinović.
Sjeća se da je u petak oko 17 sati od Eme dobio sms poruku da je na ostrvu počela pucnjava i da čovjek prerušen u policajca ubija sve redom. U sms-u je kazala da se ona sakrila i da su svi u panici. Navela je da je ne zovu jer je napadač može čuti.
“Kada je počela pucnjava, Ema je mislila da je to neka zafrkancija ili petarde. Ali onda su svi počeli bježati jer su uvidjeli da je počela pucnjava. Ema se sa svojim prijateljima sakrila u šumu. Kontaktirali su sa drugim članovima stranke koji su bili u zgradi i rekli su im da ubica tamo puca po ljudima te da je krenuo prema obali. Ema je onda pozvala lidera na ostrvu, koji im je kazao da pokušaju otplivati. Prije nego što je krenula u vodu kako bi se spasila poslala nam je poruku da nas voli”, ispričao je Džemal, dodavši, “Nakon te poruke su nastupili najduži sati mog života.”
Kada su krenuli prema moru, Ema je vidjela tijelo svog ubijenog poznanika, čiji je otac bio radnik na obezbjeđenju na ostrvu i koji je također ubijen.
“Njen poznanik je bio upucan u glavu. Izvukla ga je iz vode i prekrila njegovo tijelo. Zajedno s nekoliko osoba iz svoje grupe zaplivala je u more. Hrabrila ih je da se pripreme za ugodno plivanje ali je napadač počeo na njih pucati.”, priča Džemal.
Norveški mediji su puni priča o hrabrosti i pribranosti mlade Sarajke, za koju kažu da je spašavala živote. Ema je skinula odjeću koja joj je smetala dok je plivala i druge savjetovala da isto urade. Prije nego što je zaplivala ponijela je samo ličnu kartu da bi je u slučaju smrti roditelji mogli identifikovati.
“Mala je preuzela vođstvo. Ostale je savjetovala da budu tihi i da plivaju prema kopnu. Neki su počeli vrištati i krenuli nazad na ostrvo. Ona ih je smirivala da ne paniče. Svoju prijateljicu Ose je hrabrila kada bi god počela da se gubi govoreći joj da se sjeti svoje porodice i da pliva za njih. Jedno vrijeme čak ju je i nosila u vodi. Ema kaže da je krenula s većom grupom koja se smanjivala.”, priča Džemal.
Drama u vodi trajala je više od sat vremena. Emu i njenu prijateljicu Ose spasio je jedan čamac lokalnih ribara. Tek kada su našli spas u ribarskom čamcu, Emi su rekli da je ranjena. Pogođena je najvjerovatnije hicem iz pištolja u ruku. Obzirom da je najvjerovatnije riječ o dum-dum metku, u ruci joj je ostalo nekoliko gelera, ali povrede nisu teže prirode.
“To što se desilo na ostrvu je nazamislivo. Čak nisu smjeli ući u ribarski čamac. Ema mi je kazala da ne može vjerovati nikome jer kako da vjeruju da je spas u čamcu nakon što su vidjeli policajca koji puca po djeci.”, dodao je Džemal Martinović.
Ema je nešto ranije svjedočila o strahotama koje je doživjela na ostrvu.
“Kada je napadač išao po ostrvu i pucao činilo se da je htio da ubije jedne i da povrijedi druge. Ako je bilo više ljudi u jednoj grupi, on bi upucao samo jednog. Činilo se kao da je želio da ostali pate. U jednom slučaju je naišao na tri brata i ubio samo jednog. Od dvije zagrljene prijateljice ubio je samo jednu.”, priča Ema Martinović, rođena u decembru 1992. godine, u ratnom Sarajevu.
“Mislio sam da sam obezbijedio mir svojoj porodici kada smo ovdje došli 1995. godine.”, dodao je Džemal Martinović.
Porodica Martinović nastavlja svoj život u Norveškoj.