Sitnooooo

Moto koji će još predugo mijenjati tekst himne koja teksta nema u kukavnoj državi Bosni i Hercegovini je: Rasparčaj i crkni

piše: Nermin Čengić

Zahuktava se polako. Manje je od mjesec dana. Dolazi nam 11. juli, a to ti je ovdje, brale, praznik tuge. Tačnije, taj dan je u normalnom svijetu tuga, a sve do tad i od tad je za ekskluzivne dan za dizanje tiraža. Evo, danas je 17. juni. 2011. godine. Usitnilo do 11. jula, kada će se na sve strane razvikati bol svih i svakakvih u jednom dijelu čovječanstva, dok će u drugom, srećom još uvijek manjem, tvrditi kako su se tamo samomasakrirali nekakavi, sad da li Bošnjaci il Muslimani, još se nadolazi.

Sto godina je prošlo, i više, od dana kada je u području zemljine kore poznate pod toponimom istočna Bosna, konkretno na području opštine Srebrenica, pobijeno više od osam hiljada (brojem 8.000) ljudi. I dalje se razglabaju cifre, funkcije ubijenih, njihovi i naši. Niko ne odgovara na prostu upitnu rečenicu koja sadrži jednu jedinu riječ – ZAŠTO? I dalje, dakle, postoji Republika Srpska, nešto nalik na državu, a entitet je, a država je, a entitet je, a milorad je, a postoji, i zabetonirana je – zauvijek. Jer nema muda koja to i takvo, šta god je, mogu oboriti iako je nastalo na smrti čovječanstva. Nema potrebe za dodatne atribute i priloške odredbe jer šta ima konkretnije i teže od smrti?

Praviti se neuk i tome ne davati značaj kakav zaslužuje, jad je i čemer postdejtonskog nečega, jer kako nazvati ono što je nastalo nakon potpisa koji je armirao stanje u kojem nikom ovdje nije dobro. Ali baš nikom. Izvela su se ta tri konstitutivna naroda koja vode sve glavne riječi jer jedne nema. I neka su. Ako im je tako dobro, neka je. To što nemaju za užine djeci koja pohađaju dvije škole pod jednim krovom, pa to je slobodan izbor, zar ne? To što ne znaju jesu li došli ili su pošli, i to je njihov izbor jer glasaju za nacizam/fašizam umjesto za sebe, zar ne? To što sebi dozvoljavaju da im se podastiru tri istine umjesto istine, i to je njihov izbor, zar ne?

O čemu je onda riječ? Pa, riječ je o tome da je pobijeno hiljade ljudi za osiguranje ograđenog prostora nečemu na što niko normalan i racionalan, a da je iskren prema sebi, ne bi pristao u nekoj normalnoj životnoj postavci u kojoj se živi da bi se živjelo, a ne da bi se samo i isključivo sjećalo. Živi se u nakaradi koja je jedinstvena jedino u nejedinstvu, koja svakim novim jutrom teži novom usložnjavanju, pardon, rascjepljivanju. Umjesto da se nakon svega pospremimo i izmetemo, dovoljno nam je da dišemo. Bez osmjeha.

Moto koji će još predugo mijenjati tekst himne koja teksta nema u kukavnoj državi Bosni i Hercegovini je: Rasparčaj i crkni. Jer se 11. juli umjesto na opomenu, troši na političke govore, na religijske urlike, na prezentiranje odjela, automobila, sile i lažnih suza. Ali o tome se priča samo 11. jula, i koji dan kasnije, pa sve tako dogodine, a onda ispočetka. Ništa se ne mijenja. Šššššš.