Sjećanje: Derviš Korkut

Veliki gospodin, intelektualac, antifašista i ‘Pravednik među narodima’.

Derviš Korkut
Derviš Korkut
Derviš Korkut (1888-1969), sin hadži Ahmeda Muniba Korkuta i Šahide Biščević, rođen je u Travniku.

Bio je bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, i nadaleko poznati orijentalista.

Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Albancima i Jevrejima (‘Sarajevski Jevreji u godini 1848 – antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini’).

Objavio je i dvije knjige o istoriji i ahitekturi Travnika te o svojim sjećanjima (1961), kao i veliki broj drugih radova poput ‘Turske ljubavne pjesme u zborniku dubrovčanina Miha Martelinija iz 1657’, ‘Tursko-srpskohrvatski rječnik nepoznatog autora iz XVII vijeka’. Bio je urednik ‘Glasnika Rijaseta Islamske zajednice’ od njenog osnivanja januara 1933. do 1936. godine.

Njegov brat, arabista, Besim Korkut (1904-1975) preveo je Kur’an na srpsko-hrvatski jezik.

Spašavanje Sarajevske Hagade

Njemačke nacističke snage su 16. aprila 1941. godine okupirale Sarajevo. Početkom 1942. godine u sarajevski Zemaljski muzej dolazi general Johan Fortner i od direktora, poznatog arheologa Joze Petrovića zahtijeva da mu se preda Sarajevska Hagada. Knjiga je trebala biti značajan eksponat u praškom ‘Jevrejskom gradu’, gde je zamišljeno da se skupi svo kulturno blago koje se moglo opljačkati u okupiranoj Evropi te da se od toga napravi turistička atrakcija za Arijevce, pod naslovom ‘Jevrejski grad’, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda.

Hitlerov Jevrejski grad: Zamisao Adolfa Hitlera o ‘Jevrejskom gradu’ je sprovodio Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija, a zbirka je trebala biti osnova nove naučne discipline ‘Judenforschung ohne Juden’ (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja). U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi poput ‘sifilistička umjetnost’, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su pljačkom tada sakupili više od trideset hiljada eksponata za svoju skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska Hagada bila značajan trofej.

U atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut, uz saglasnost Joze Petrovića, odlučuje da spasi Sarajevsku Hagadu. Naime, u pamćenje mu se urezala scena nacističkog uništavanja svitaka ‘Tore’ na sarajevskim ulicama, pa je htio da Sarajevska Hagada izbjegne sličnu sudbinu.

Među istraživačima događaja sakrivanja Sarajevske Hagade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Jozo Petrović i Derviš Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige, a drugi pretpostavljaju da ju je Korkut sakrio izvan Muzeja, ali ono najvažnije je da je Sarajevska Hagada sačuvana zahvaljujući odlučnosti i hrabrosti kustosa i direktora Zemaljskog muzeja. Odluke su bile zajedničke, akcija isključivo Korkutova.

Kada je general Fortner tražio od direktora Petrovića da mu preda knjigu, Korkut je, prevodeći riječi svog pretpostavljenog, rekao kako je knjigu već odnio jedan njemački oficir. General nije došao u posjed Sarajevske Hagade ali je, za svoje pljačke tokom rata, osuđen i 1947. godine obješen.

Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, tvrdila je da je Derviš donio Sarajevsku Hagadu kući i istog dana otišao u Visoko, a zatim na Treskavicu gdje je kod jednog hodže sakrio knjigu u džamiji. Nakon rata hodža je knjigu donio Dervišu koji ju je vratio u Zemaljski muzej. Servet nije znala hodžino ime.

Spašavanje Jevrejke

Derviš Korkut s porodicom
Derviš Korkut s porodicom
Derviš Korkut je u aprilu 1942. godine ranije došao kući iz Muzeja, sa sobom vodeći djevojku. Supruzi je pojasnio da je djevojka Jevrejka i da se zove Mira Papo te da su njeni roditelji odvedeni u logor. Servet ju obukla kao muslimanku i dala joj ime Amira, a prijateljima i komšiluku je objasnila da je djevojka Albanka koju su poslali rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Kako je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju, a ona se kasnije pridružila partizanima. Mira se poslije rata vratila u Sarajevo. Bila je vjerena za partizanskog oficira Božidara Bakovića.

U junu 1946. godine na ulici je srela ženu koja je molila da joj pomogne jer njenom mužu sude za saradnju sa okupatorima. Mira tada nije prepoznala Servet, suprugu Derviša Korkuta.

Robija zbog ‘saradnje s okupatorom’

Kako se Derviš Korkut za vrijeme rata nije želio učlaniti u fašističke organizacije tako nije poslije rata htio pristupiti komunističkoj partiji. Bio je osvjedočeni antifašista, ali novom režimu to nije bilo dovoljno pa je osuđen na robiju koju je izdržavao u Zenici. Mira Papo je uvjeravala njegovu suprugu da će svjedočiti u korist Derviša ali se nije pojavila na Sudu. Kasnije je tvrdila da joj je njen vjerenik i budući muž preporučio da to ne čini jer se ona, kao vojno lice, nikako ne smije pojaviti kao svjedok na političkom suđenju. Njeno svjedočenje vjerovatno ne bi izmijenilo mnogo u sudskom procesu obzirom da je bilo drugih koji jesu svjedočili u korist Derviša Korkuta, ali bez učinka.

Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je u zatvoru proveo šest. Servet je, kao žena narodnog neprijatelja, ostala bez posla i stana. Napustila je Sarajevo i sa sinom Munibom i kćerkom Abidom otišla u Kosovsku Mitrovicu kod svoje porodice. Abida je oboljela i ubrzo umrla. Munib se sjeća kako je jednom sedmično sa majkom odlazio u Zenicu u posjetu ocu. Put je trajao dva dana, a posjeta je bila dozvoljena samo pet minuta.

Derviš je pušten iz zatvora ali mu građanska prava nikada nisu vraćena. Servet 1955. godine rađa kćerku Lamiju koja pamti kako su ljudi o njenom ocu govorili uvijek s poštovanjem, pominjući kako je mnoge pomagao i savjetovao. Međutim, nikada nije pomenuo Miru Papo i njeno spašavanje kao što ni Mira njega nikad nije pominjala svojoj djeci.

Derviš Korkut je umro prirodnom smrću 1969. godine.

Pravednik među narodima

Mira Papo je odlučila napisati svoju životnu priču. U priči je navela i kako joj je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu za vrijeme rata spasio život te kako je ona propustila da svjedoči u njegovu korist nakon rata. Svoju izjavu je predala ‘Jad vašemu’ pod naslovom ‘Kako me je Derviš efendi Korkut spasio od sigurne smrti’.

Na samom početku posljednjeg rata Dervišova kćerka Lamija napušta Sarajevo i odlazi u Prištinu kod porodice svoga supruga. Ubrzo prelaze u Makedoniju gdje telefonom od rođaka pokušavaju doći do dokumenata. Njen brat Munib dolazi na ideju da se obrate Jevrejskoj zajednici u Skoplju. Lamija je imala fotokopiju certifikata ‘Jad vašema’ kojom je Derviš Korkut proglašen ‘Pravednikom među narodima’, koju je pokazala u skopskoj Jevrejskoj zajednici gdje su je s radošću primili i pomogli joj. Za četiri dana su stigli u Tel Aviv, a Lamiju je na telavivskom aerodromu ‘Ben Gurion’ dočekao sin Mire Papo, Davor Baković.

2 Replies to “Sjećanje: Derviš Korkut”

  1. U moru svakodnevnih sranja pravo je osvjezenje procitati jednu ovakvu dirljivu i poucnu pricu.

    Hvala drug !

  2. …koja potvrđuje da je od svih mogućih podjemal među ljudima najrelevantnija ona na Pravedne/Dobrohotne i one manje Pravedne ( ili nikako)..

    sve ostalo je plemenska tradicija…

    Svako Dobro Dobrima

    Ilir

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *