Sjećanje: Hamza Bakšić

Hamza BakšićHamza Bakšić je bio dugogodišnji novinar i urednik nekadašnje Televizije Sarajevo, komentator i kolumnista “Oslobođenja” i urednik “Radija Slobodna Evropa”.

Hamza Bakšić je rođen 1939. godine u Ljubinju. Autor je sjajnog priručnika novinarskih znanja i vještina – “Ja, novinar” i još dvije knjige: “Kraj stoljeća” (1997) i “Sarajeva više nema” (1997).

Bio je član udruženja novinara od 1962. i dobitnik brojnih strukovnih priznanja, među kojima su i Zlatna značka RTV Sarajeva i Nagrada za životno djelo lista “Oslobođenje”.

Hamza Bakšić je umro 29. septembra 2008. godine, u Sarajevu.

Hamza Bakšić je od početka rada naše kuće (Mediacentar Sarajevo) (april 1995) bio saradnik u većini projekata koje smo pokrenuli. U tim susretima, bukvalno u sjenci granata, često smo razgovarali o profesiji, novinarima koji su „ušli” u medije tokom rata, potpunoj generacijskoj smjeni koja se desila samo u par godina. Tako je nastala ideja za knjigu – priručnik koju je Hamza naslovio, ja bih rekao namjerno ironično -„Ja, novinar”. Ličilo je na njegovu uobičajenu skepsu prema velikim riječima i značajnim funkcijama. Takav je bio u razgovorima. Uglavnom sklon duhovitim obratima u kojima se ponekad testirala sagovornikova tolerancija na bol. Ili se čekalo na još duhovitiji odgovor kako bi nastavak razgovora imao smisla.

Ova knjiga u izdanju Mediacentra nastala je u ljeto 1995. Rat je još uvijek trajao i izgledalo je da nikada neće stati. A zapravo je okončan nekih mjesec dana nakon promocije.

Na promociji svoje knjige Hamza je krajem avgusta 1995 rekao: „Ja sam napravio priručnik, a razlog je mnogo dublji. Zbog svega ovoga što se događa u Bosni želja mi je da svoja znanja, u gradu kada vam svaki korak može biti posljednji, ne ponesem sa sobom, već prenesem na druge generacije. Ona, dakle, vrijedi onoliko koliko će pomoći mladim kolegama”.

Knjiga je nakon toga doživjela tri izdanja. Podijeljena je medijima, novinarima, studentima novinarstva… Njeno ratno izdanje koje ovdje donosimo kasnije je osvježeno sa više novih primjera. To je posebno vidljivo u trećem izdanju koje je takodje ovdje moguće pročitati.

Hamza Bakšić je bio jedan od najznačajnijih novinara BiH. Kao rijetko koji okušao se i decenije proveo u sva tri klasična medija. Radiju, televiziji i štampi. Nikakvo čudo što je bio i jedan od ovdašnjih pionira Interneta.

Pisao je kratkim rečenicama. Savjetovao je „ako ne znaš gdje staviti tačku učini to tamo gdje si mislio staviti prvi zarez”. Njegovo obrazovanje i informisanost često bi najobičniju temu učas pretvorilo u duboku analizu gdje su se miješali dotad nepoznati podaci, neobične asocijacije i novi zaključci.

Bio je radoznao poput djeteta. Iako smo bili različita generacija kad bih sa njim pričao osjećao sam se kao da smo juče zajedno izašli iz školske klupe i evo nastavljamo razgovor koji smo tamo započeli. Interesovalo ga je sve jer je znao da nikad ne znaš kada će ti, makar i najbizarniji podatak, zatrebati. Bio je novinar cijeli svoj život.

Kao što su pravi kauboji istinski željeli da ih smrt zatekne „u čizmama”, svoj poslednji tekst – kolumnu za Oslobodjenje, napisao je nekoliko dana prije smrti u 70. godini.

Adio, majstore.
(Boro Kontić)

Ako prelistate zvaničnu biografiju ovog barda bosanskohercegovačkog novinarsktva zaključak koji slijedi je da je Hamza Bakšić u novinarstvu bio gotovo sve – i novinar i urednik i glavni urednik i komentator i kolumnista… Svoje knjige je smatrao zbirkom novinarskih tekstova, ne pristajući da se upiše u pisce… I ostavio svojevrstan pečat svemu što je radio, uvijek uspijevajući da svaki svoj angažman pogleda sa strane, iz perspektive čitatelja, siguran da je to jedina prava perspektiva. Za Dane je svojedobno radio seriju intervjua Vrijeme prošlo, vrijeme sadašnje, pronalazeći načina da od svojih sugovornika dobije paralele s ljudima i događajima koji su obilježili nekadašnju Bosnu i Hercegovinu i uporedi ih sa stvarnošću tog trenutka. Bio je to vrhunski serijal, čitan, kopiran i pamćen, no kada smo ga posljednjih godina sistematično nagovarali da pod istom egidom napravimo intervju s njim, povlačeći paralele s novinarskom stvarnošću nekad i sad, smijao bi se i govorio: “Nisam još dovoljno ostario.”

No, zato se zainteresirao za potpuno drugačiji angažman – televizijsku kritiku. Prošlo ljeto proveo je osmišljajući svoju rubriku u Danima koja je trebala startati nakon izbora. I za koju je redakcijskoj mladosti ostavio da izglasa treba li se zvati Moj Sony ili Moja (ne)željena plazma.

Zapravo, mali je broj ljudi – ako ih uopće ima – za koje se može reći da su prijatelji cijelih redakcija. Hamza je uspijevao to biti – dovoljno je, zapravo, volio novinarstvo da mu tako nešto nije ni moglo predstavljati problem. Prije ravno tri godine spremio je na disketu svoj tekst o hapšenju Radovana Karadžića (objavljen u Danima, 580) i kompletan tekst haške optužnice “da se nađe kad zatreba”: ni časa ne dvojeći da će doći dan kada će se Srbija odreći najtraženijeg haškog bjegunca iako se svima nama činilo da su od Karadžićevog hapšenja baš svi digli ruke. Dalo bi se, zapravo, do u nedogled nabrajati i sličnim epizodama ilustrirati Hamzino novinarsko vizionarstvo. No, mnogo je teže riječima ispisati sve ono što je Hamza bio svojoj Azri i Amri, šta je bio svojim prijateljima, šta je značila njegova šala, potpora, pohvala, kritika… Možda je i bolje da svako od nas to čuva za sebe jer zaista nemam nikakvih dvojbi da će Hamzine šok-rečenice, njegovi beskrajno duhoviti opisi i njegove male-velike istine o svakom od nas ostati živi. Zajedno s Hamzom.
(Vildana Selimbegović)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *