Sjećanje: Ilija Ladin

Pjesnik koji je ostavio misli od koje vas prolaze srsi, ježi se duša, udari vas u pleksus, stegne grlo, proizvede muk i čuđenje.

Ilija Ladin
Ilija Ladin
Bosanskohercegovački pjesnik Ilija Ladin rođen je kao Ilija Kozić u Stratinskoj kod Banja Luke, 19. jula 1929. godine. Školovao se u rodnom mjestu i Sarajevu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao francuski i latinski jezik.

Objavio je dvanaest pjesničkih knjiga: “Prije tebe ničeg nema” (pjesme, 1968), “Od neba naovamo” (pjesme, 1973), “Pjesme o kolibi” (1975), “Pjesme o pticama” (1979), “Pjesme” (izbor, 1982), “Izabrane pjesme” (1984), “Patnja je počela” (pjesme, 1986), “Takav sam vam večeras” (pjesme, 1989), “Gospodin Mo” (pjesme, 1995), “Muzama se ispričavam” (pjesme, 1995), “Račun svodeći” (pjesme, 1999)

Dobitnik je velikog broja nagrada među kojima je i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 1998. godine.

Umro je 23. oktobra 2001. godine, u staračkom domu u Sarajevu.

Čuđenje u vremenu

Kažu svjedoci da je svojedobno Ilija Ladin kupio automobil, iako nije imao vozačku dozvolu, niti je umio voziti, niti je kanio naučiti voziti. Stavio ga je u garažu da pohrđavi i istrune – i iz toga je nastala pjesma. A kažu i da nije svaki dan jeo. Bit će da su iz toga nastale mnoge pjesme. To bi, ipak mogao biti posljednji, a ne prvi argument u dokazivanju kako je Ilija Ladin doista od one iznimno rijetke vrste rođenih pjesnika. Prvi bi, pak, argument u dokazivanju mogao biti nazvan proizvoljnim jer bi trebao reći: to je poezija od koje vas prolaze srsi, ježi se duša, udari vas u pleksus, stegne grlo, proizvede muk i čuđenje. Između te dvije krajnosti, anegdotalne usmene predaje i posve subjektivna doživljaja, postoji cijeli niz objašnjenja, tumačenja, izvođenja tzv. kategorijalni aparat koji naposljetku dokazuje (ili možda ipak i opovrgava) prvi i zadnji argument u postupku dokazivanja da Ilija Ladin jest vrstan i izvrstan pjesnik. Pjesnička se čuda/čuđenja događaju i onda kad nisu na listama bestselera i onda kad im stihove ne rabe za medijske šlagvorte.

Iskreno i pošteno Ilija Ladin u poeziju će krenuti od samoidentifikacije, propitivanja sebe kao čovjeka, pjesnika i bića zatečena na svijetu koji počesto (ili možda ipak prečesto) ne razumije. Tako će i onima koji su mu rekli da ima ponavljanja u pjesmama odgovoriti pjesmom:

Imaš ponavljanja u pjesmama kažu mi
Pa dobro velim
Može biti
Ali to su onda ponavljanja potrebna na moru
Jer ja sam moreplovac
Neka sam mjesta vidio ali mogu i zaboraviti
Pa gubiti vrijeme u viđenom a na putu do neviđenog

No uvijek, pa i onda kada filozofski ponire u temu, kad je zahvaća metafizički i s onu stranu poimanja i doživljavanja, Ilija Ladin ponajprije ostaje biće koje se čudi svijetu i sebi

Stvarno Bože
Koliko puta
Propade ti
Svijet?

Obično se kaže kako se to dijete čudi u odraslom čovjeku, ali to bi bilo pogrešno reći – jer dijete ne može imati ni znanja ni iskustva da bi u Penelopi i Odiseju pronašlo arhetipove uvijek istih i uvijek novih ljudskih sudbina, ili pak u postojanju Boga odgovornost za vlastitu egzistenciju, ili sumnju u smislenost svijeta u kolektivnoj tragediji rata.

Čini se da se upravo u ratnom ciklusu pjesama sažima cjelokupno Ladinovo pjesničko i životno iskustvo. Snaga tih pjesama rijetko je dosegnuta i njihove su riječi najdublja i najneumitnija osuda takove (ne)ljudske djelatnosti, kao na primjer u pjesmi Šeret i Bog:

Ako idem u red za vodu mogu poginuti
Ako idem u red za kruh mogu poginuti
Ima li bolji račun o Bože rekoh
I htjedoh iz kuće izaći

Ili pak u nenadmašnoj, antologijskoj Taj top:

Nek puca čahura nek puca mahuna
Nek ne puca top
Nek puca zora i nek puca obruč
I pupčana vrpca
Nek ne puca top

Njegov je izričaj lapidarno ubojit, katkad koncentriran u samo jednoj slici ili misli, bez obzira je li riječ o upitanosti nad stvarnošću ili o zabilješci stvarnosti. No, ta upitanost uvijek proizlazi iz svađe sa svijetom, iz nerazumijevanja događanja, iz neprihvaćanja i nemirenja s postojećim koje nije ni ljudsko ni etičko, pa time ni estetsko. A moglo bi se reći kako je upravo to ono što pjesnika najviše boli i što ga goni da se pjesmom suprostavi ili pokuša nešto razjasniti, od toga zašto plamen nije živo biće, preko toga da se oženio palmom jednom, pa do toga da kaže kako ima dobra u tome kad ti sruše kuću na zemlji.

No, u Sarajevu više ne puca top, a Ilija Ladin je (život završio) u staračkom domu i više ne piše pjesme, ali ostat će legenda o autu istrunulom zbog pjesme i ostat će pjesme za čuđenje. Kao u onoj s početka priče Sve sam kupio:

Kupio sam kola rđa ih pojela
A nemam druma ni garaže
A vrijeme se plaća!
Vrijeme pred zvijezdama
Ne zna trulež kol'ko me košta!

Ipak, onaj drugi glas Octavia Paza, Ilija Ladin nije morao kupiti – bio mu je darovan da bi nama posredovao kako se, usprkos svemu, sve ne može kupiti: vrijeme, zvijezde, čuđenje…

(Jadranka Pintarić)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *