Sjećanje: Jan Beran

Jan BeranLijepo jutro. Štimung morski. Trčim obalom za komšijom Mirom i njegovom kćerkom Anjom.Prozačan izlazak sunca. Miljacka skoro presušila.
Pjevam sa Mirom.
“Hoću da te zaboravim, ali ne znam kako?”
Anja Franković se ljuti.
“S kim ja trčim? Fuj!”- kaže ona.
“Neću popravljati zube dok ti ne zavrÅ¡iÅ¡ stomatologiju!” uzvikujem.
Anja se duri. Mi pjevamo.
!Al sad evo kraj je svemu.”
Pucnjava. Bježimo u našu zgradu. Padaju granate. Grmljavina topova.
Pijem kakao. Na jednoj utičnici imamo struje. Haos koji vlada na tom planu niko ne razumije.
Ismet me vozi na Televiziju. Kod “Karingtonke” gužva. Granata leti iznad PredsjedniÅ¡tva i udara drveče u parku, preko puta zgrade. Eksplozija. Dim. Skrećemo kombijem u pasaž “Karingtonke”.
Nastaje metež.
“Opusti se!”-kažem Ismetu.
On me gledao kao da sam lud. Saznajemo da je od eksplozije ranjeno više osoba.
“NaÅ¡ život su elementi:voda, plin, vatra, struje, drva, braÅ¡no, ulje, riža….eksplozije…smrt…”, govorim Ismetu koji vozi zaobilaznim putem. U Televiziji Alfo Zulić mi saopÅ¡tava da je umro Jan Beran, Dogovaramo da Afo kaže par riječi o Janu u večeraÅ¡njem Dnevniku.
“Imamo portret”, prisjećam se.
“Nemamo struje da ga presnimimo”, kaže Afo. “Emitovat ćemo ga nekog mirnijeg dana.”
Jan Beran je bio znalac kamere, mudrac, putnik. Ljubitelj vina i Hercegovine. Većina ljudi iz ovog esnafa učila je kod “tata” Jana trikove naÅ¡eg zanata.
Nekad davno, prepirao sam se sa mladim snimateljem koji je tvrdio kako je nemoguće snimiti samo sunce u kadru, bez prstena izmaglice.
“Vidio sam takav kadar u Kurosavinom filmu “Skrivena tvrÄ‘ava”, rekao sam.
Otišli smo do Berana.
“Draga djeco, ima dvadeset načina da se rijeÅ¡i vaÅ¡ problem”, govorio je znalac, “Ali, prvo naručite piće!”
Volio je da u predvečerje pije rujno vino “Na kamenu, u Počitelju”, i pripovjeda o davnm vremenima ovih “čarobnih prostora”. Snimao je starine, iskopine i ruÅ¡evine, rijeke i jezera, drveče i cvijeće, stećke, stare gradove i kule. Nikada ljude.
Pomoću statičnih kadrova, koje je mogao prepoznati svaki gledalac, pričao je priče koje su napisali Bašeskija, Andrić. Selimović, Dizdar, Ćatić, Kulenović.
Motivi koje je obrađivao zahtjevali su stilizaciju, besprijekornu kompoziciju, statiku, dug kadar, mir bez pokreta. Brusio je svoj prepoznatljiv stil, kao što draguljari bruse rijetko plemenito kamenje. Njegovim sekvencama duvali su vjetrovi iz dalekih vijekova. Najsvježije priče desile su se nedavno, prije dvije stotine godina.
Sa Aleksandrom SaÅ¡om Vesligajem snimio je prvi filmski mjesečnik, za preduzeće “Bosna-film” u režiji Marinka Gazdića. Bio je direktor filma prvog bosanskohercegovačkog filma u boji “Veziljini sinovi” , u režiji Pjera Majhrovskog.
Pan Jan Beran bio je jedan od osnivača TV Sarajevo gdje je i ostvario svoja najznačajnija djela. Lutao je od Jajca, Livna, Travnika, Kreševa
Fojnice, Vareša do Boračkog jezera, Mostara, Blagaja, Bune, Počitelja, Stoca i Trebinja.
Sve Å¡to je snimao, pisao i pričao deÅ¡avalo se u Bosni i Hercegovini. Snimam sekvencu mog vizuelnog dnevnika posvećenog Janu Beranu. Zove se “TiÅ¡ina”.
Veoma je toplo. Snimamo putu ulicu kod Otoke. Asfalt se topi. Prebacujemo se do Veterinarskog fakulteta.
“Interesuje nas samo praznina i pustoÅ¡”, kaže snimatelj Miki Uherka.
“Toga ima koliko hoćeÅ¡”, reče plava cura uvrijeÄ‘eno.
Idemo dalje. Elektroprivreda, Hotel “Bristol”. Srednja kapija Kasarne “MarÅ¡al Tito”. Poslije pucnjave po kombiju Televizije, sa prozora Kasarne, dok je u njoj bila JNA, prvi put stojim pred ovim zgradurinama. Tramvajska stanica razruÅ¡ena.
“BaÅ¡ smo zgodna meta”-kaže Miki.
Neprijatno je. Sunce prži. Ljudi se kriju pored Muzeja Revolucije. Puca pam. Neprijatna jeka. Vidim dim iznad Koševa. Pokušavamo ustanoviti od kuda je pucano.
Ležimo ispod zida na “Obali vojvode Stepe”, preko puta kina “Tesla” i slikamo pustu ulicu. Prilazi nam usplahireni kinooperater Kasim. Misli da nam je zlo. Kad mu rekosmo za Berana, rastuži se.
“Bio je pravi čo'jek za rakije”, reče Kasim.
“Bio je ters”, dodadoh.
“JebeÅ¡ čo'jeka koji nije ters”, uzviknu Kasim i otrča preko ulice.
Snimaju me kako vadim vodu iz Miljacke. Pričam u kameru.
Govorim o Janu, njegovom porijeklu iz srednje Evrope, radu, životu, ratovima….
Dok snimamo padaju granante. Odjekuju eksplozije. Dobar fon za ratnu priču.
Zvuk aviona.
Obala masna, Tužna. Pusta.
Napušteni i razvaljeni tramvaji.
Opljačkane radnje.
Razjebano razbojište.
Govorim da Sarajevo ima položaj kao Granada, ljepotica Andaluzije. Pričam o Alhambri. Hotelu “Luz Granada” (Svjetlost Granade). Krčmama. Gitarama. Igračicama. Palmama. Snijegu na Siera Nevadi. Izabeli Katoličkoj, Filipu Aragonskom i Bo Abdilu, posljednjem arapskom kralju Granade.
O 1492. godini i rekonkvisti. O zalasku sunca u vrhovima Alhambre.
I pomislih: Sve to ima veze sa panom Janom Beranom.
Siva mačka gega ulicom. Čudimo se kako je preživjela.
Odlazim kući i čitam Krležu: “Ovi jadni narodi, bijedne ove narodnosti u prnjama vječne narodne borbe, ova nardna ropstva i narodna osloboÄ‘enja, ove jadne opere sa bengalskom rasvjetom, sve same slabe slike, epigonsko preslikavanje, kromo litografije u četverobojnom tisku za čitanke, images d'epinal..”
Odlažem knjigu i pomislim: Jan Beran je bio pravi Bosanac. U tome bi se, siguran sam, složili svi, i muslimani i hrvati i srbi i jevreji….

izvor: Mirza Idrizović “Spomenar”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *