Sjećanje: Lazar Drljača

Njegova jedina želja je bila da bude sahranjen kao Bogumil, a na grobove Bogumila stavljaju se stećci.

Lazar Drljača (1882 - 1970)
Lazar Drljača (1882 - 1970)
Lazar Drljača je bio jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih akademskih slikara. Rođen je 10. oktobra 1882. godine u zaseoku Blatna kod Bosanske Krupe, u porodici seljaka Mihajla Drljače. Unatoč velikom siromaštvu roditelji su odlučili da ga školuju.

U Sarajevo dolazi 1896. godine gdje završava bravarski zanat. Završni ispit polaže 1906. godine na Tehničkoj srednjoj školi na građevinskom odjeljenju. U oktobru iste godine polaže prijemni ispit na Bečkoj akademiji, gdje je primljen u klasi profesora Christiana Griepenkerla.

Godine 1911. dobija poziv za učešće na Internacionalnoj izložbi u Rimu.

Suočivši se sa životom, iz zaseoka Blatine kod Bosanske Krupe krenuo je u egzistencijalnu i stvaralačku avanturu. Sarajevo je glavni grad Lazareve rane mladosti, potom austrougarski Beč, mediteranski Rim, a onda Pariz, na Rue Descartes 11.

Od osam pariških godina, tri prve su fovističke, i životom i slikarski. Drljača tada ima atelje i istražuje Louvre. Pet narednih su tajnovite, misteriozne, pa u zavičaju ništa ne znaju o Lazaru. Tek 1919. se pročulo da je bio u Italiji, u logoru interniraca.

Dvadesetih godina dvadesetog vijeka Lazar Drljača se vraća u Krajinu, među svoje planine, potom danima plovi rijekom Unom, u čamcu koji je sam konstruisao ‘po ugledu na feničansku lađu’.

Drljača se već tada, sagradivši u zavičaju ‘slikarsku kolibu’ priprema za višedecenijski bogumilski život na Borcima.

Prije nego je 1931. definitivno postao zatočenik planinske ljepote, Drljača intenzivno putuje. Najprije se odmetnuo od zavičaja, uputivši se drvenom dvokolicom u Sarajevo, potom – niz Hercegovinu, sa stvaralačkim izletima u dolinu rijeke Drine, do Mostara i pod Durmitor.

Slikao je tako da je izazivao divljenje poznavalaca umjetnosti širom svijeta, izlagao je po Evropi, a sam je jednom prilikom rekao da slika zato što to voli, a izlaže samo zato da preživi.

Lazar Drljača, deklarisani Bogumil
Lazar Drljača, deklarisani Bogumil
Cijeli život je po vlastitoj želji proživio izuzetno oskudno ali je bio prava riznica duhovnog bogatstva. Posebno se mora naglasiti njegov specifični odnos sa prirodom. On je živio u prirodi, slikao motive iz prirode, iako je imao izvanredne uspjehe sa svojim jako upečatljivim portretima.

Na rijetkim sačuvanim uljanim radovima Lazara Drljače, najbolje se vidi snaga umjetnikovog ekspresionizma. Nakon dugih lutanja po svijetu, progonstva na Sardiniji gdje je proveo 4 godine u toku prvog svjetskog rata, vratio se kući u selo Blatna.

Četiri godine je živio slobodno, nesputano, u prirodi i od onoga što mu je ona davala otkrio je potpuno novi svijet, svijet izvan civilizacije i osjećao se puno bolje nakon svih godina potucanja i patnji koje su ostale iza njega. To vrijeme će postati presudno za njegov dalji život.

U rano proljeće 1930. godine u drvenoj dvokolici koju je sam napravio, Lazar Drljača prvi put stiže u Konjic, a 1931. godine se definitivno odlučuje naseliti na Boračkom jezeru. Do drugog svjetskog rata živio je u Šantićevoj vili, ali u toku drugog svjetskog rata silom prilika seli u planinsku kolibu u Kotaradžama.

Poratno razdobije, koje nije u Drljači umjelo da prepozna umjetnika, ‘prekvalifikovalo’ ga je u šumskog radnika, pa u kosca. Počeo je da ‘gine od tereta životnoga’. Nakon požara koji je 1946. godine izbio u njegovoj kolibi, izgorjele su sve njegove slike, osim jedne.

Lazar se seli u kolibu u Jažvama na Borcima, da bi mu kasnije opštinske vlasti iz Konjica dodijelili Šantićevu vilu u kojoj će živjeti do smrti 1970. godine. Gubitak najvećeg dijela svog slikarskog opusa u požaru, slikar nikada nije prežalio.

‘Upoznao sam mnogo feniga i ljekovitog bilja i cvjetova. Pošto sam ostao vjeran planini i slobodi, ljudi i žene – svi su me voljeli i pomagali. Bande su mi u ratu slike pokrale. Ostao sam go i bos. Srećom imao sam dva veća platna na štafelaju i slike sa uljem na njima. Boju sam ostrugao i od gola platna napravio sebi odijelo.’, pričao je Drljača o svom životu na obroncima planine Prenj.

Stećak na grobu Lazara Drljače
Stećak na grobu Lazara Drljače
Sam je pravio boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio po planini Prenj.

Godine 1970. smrt se potpisuje ispod njegovog života, koji kao da je stao u onaj epitaf sa stećka: ‘Dokle bih, pošteno i glasovito bih’.

Lazar Drljača umro je 13. jula 1970. godine.

‘Ja sam vidite, nakon Rima i Pariza u kojima sam radio i izlagao postao pravi, tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam u stvari Bogumil.’, rekao je još davne 1932. godine, Lazar Drljača, posljednji bosanski Bogumil.

Njegova jedina želja je bila da bude sahranjen kao Bogumil, a na grobove Bogumila stavljaju se stećci.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Sjećanje: Lazar Drljača”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *