Sjećanje na jednu nedjelju

And the rain will kill us all
And the rain will kill us all
Opustila se bosanskohercegovačka javnost i tajnost. Umorna živa sila nakon milionskog izleta na biračka mjesta smatra da je zaslužila barem sedam dana odmora.

S jedne strane isprekidane crte na Bosni i Hercegovini probuđeno tristo i kusur hiljada konstitutivnih i Ostalih dalo svoje iksove valjda jedinom nenacionalisti na listi. S druge strane rečene “ovdje rezati” linije je, doduše zamalo, odlučeno da se ostane vjeran vozovođi bez tračnica.

Ne treba smatrati da su strane okolo evo već treći put spomenute ublehaške granice po nečemu različite. Što se ide s vrha niže sve je isto k'o i prije i sve isto ostaće bar sljedeće dvije godine. Sad se biralo samo ove visokometnute, a mali, opasniji, mogu lavorat’ još par godina, od nas.

Šta je bilo i šta se sve zbilo u proteklih dva-tri dana zahtjeva vjerovatno daleko ozbiljniju analizu za koju vi nit’ imate živaca, nit’ vam je ovaj “analitičar” za kakve ozbiljne analize. Predlažem da mi ovaj put do posljednje tačke u tekstu pređemo na prirodan način i iznesemo stvari onako kako ih sami vidjesmo, bez težnji za osvajanje Pulicera. Dakle, šta bi?

With your feet on the air and your head on the ground, try this trip and spin it, yeah… Your head'll collapse if there's nothing in it and you'll ask yourself: “Where is my mind?”

Od tri miliona i kusur (3.126.529) provjereno stidljivih glasića u Bosni i Hercegovini na korištenje svog prava glasa se odlučilo nešto više od pola, što je za bilo koju državu, a posebno Bosnu i Hercegovinu, nemali uspjeh. Agitacija na sve strane je dala rezultat. Pri tom govorim o “nevladinim” pozivima na glasanje, ne na glavonje sa gigantskih plakata u boji. Da se na njihove pozive oslanjalo sumnjam da bi se, nakon svih dosadašnjih izbora i njihovih enterokolitičnih slogana i poruka, uopšte prešao prag regularnosti.

Nedjelja je bila lijepa.

Sweet dreams are made of this. Who am I to disagree? I travel the world and the seven seas and everybody's looking for something…

Mogla se stvarno osjetiti drugačija i skoro pa svečana atmosfera. Sad, da li je to bila energija umirućeg koji se u posljednjim trenucima odjednom osjeća malo bolje ili je masa iksonoša koji su pohrlili na biračka mjesta uskomešala zrak u Bosni i Hercegovini, na svakom je da sam prosudi. Meni je nekako pomiješano i ovo i ono. Al’ je bila baš lijepa nedjelja.

Škola mog djetinjstva, gdje otkad zaključih mladost-ludost svratim tek svake dvije godine, kad se nešto bira je l’, nije previše mijenjala svoj izled. Malo novija farba i od onog proširenja na kraju lijevog hodnika napravilo se informatičkog centra dva-sa-dva, a ostalo sve isto men’ se čini. Umjesto daaavno skinute Titove slike u nekadašnjem kabinetu srpsko-hrvatskog sad stoji “Periodni sustav elemenata”, pa sam dubokoumno zaključio da je to sada kabinet hemije. Ono “sustav” mi je baš zagrebalo oko jer se u ovom mom selu nikad nije govorilo sustav nego sistem dok je sustav bila furka pretencioznih. Ne, nemam ništa protiv svih jezika svijeta, sve ih volim, čak pričam tri-četiri (zahvaljujući razdruživanju prije dvajes’ godina moglo bi se reć’ da ih pričam i sedam-osam) i ni najmanje mi ne smeta to što je na zidu “sustav”, nego samo eto spomenuh da mi je zagrebucnolu okice.

Red se oteg'o i zagleda na zidove poljepljena uputstva za glasanje. Stalo redu da pravilno glasa. Dođoh i ja na red. Dajem ličnu djevojci zlatne kose koja se prostrla svud po njoj, a kroz otvoren prozor ulazi povjetarac i njiše joj čuperak (dobra plavka, opisat’ vam ne mogu). Glasno pročita moje ime i prezime sa lične karte. Ja, isto glasno, kažem: “Ovdje!” Svi prisutni se osvrnuše. Osvrnem se i ja na njih i kontam, sad kad smo se upoznali moglo bi se i glasat’. Vrati mi omladinka iz zagrade ličnu kartu, pomaknem se do tete koje me je bilo strah dok mi je davala listiće za glasanje odnosno glasovanje ako ćemo po Prirodnom sustavu elemenata. Strah se rodio u trenutku kad sam kod pomenutog osvrtanja skont'o da je to bio kabinet'p jedne od najopasnijih nastavnica koje mi se desiše u životu. Trauma iz djetinjstva je probudila osjećaj da će mi sad ova teta spucat’ keca,a za šta i zašto, pojma nemam. Možda zbog repa il’ što se nisam obrij'o. Nije mi teta spucala keca nego me baš ‘nako ljubazno upitala: “Znate li kako treba glasati?”. Kontam u sebi “da ti znaš kol'ko sam se ja toga nagledo odmah poslije Izborne hronike (Je li iko, a da nije morao, pogledao ijednu Izbornu hroniku?), a netom prije mister muskola“. Samo sam klimnuo glavom i zaputio se prema razvaljenoj kartonskoj kutiji koja je trebala da me zaštiti od pogleda i uvida u moje mentalno stanje koje upravo trebam ovjeriti na četiri lista višebojnog papira.

Bez incidenata ne bi moglo proći nijedno gostovanje na biralištu pa tako ni ovaj put nisam propustio malo veselja u prinudnoj tišini. Nisam srećom bio direktnim učesnikom al’ mi je baš super bilo kad je u kutiji pored moje tri puta u po minuta zazvonio mobitel. Djevojka, kasnije ću vidjeti, od nekih 18 godina, umjesto običnog dringa je aploudovala zvonki glas estradne umjetnice koja je sve prisutne obavijestila da smo “kukavice” i da nije znala da smo tolike, kukavice je li. Bila je i jedna starija gospođa koja je povišenim tonom tražila da joj se pomogne: “Gdje mi je Naša stranka? Gdje mi je ovde Danis?”, na što su je smjerni pratioci i regulatori suđenja ovaj biranja upozorili da potisne emotivni naboj. Meni je i jedno i drugo bilo smješno. Prvo me, osim osmjehom, pogodilo i potsjećanjem gdje ni slučajno ne smijem metnut’ iks, a drugo, ovo s Danisom, omelo me je da isprve ubacim glasačke liste u već punu kutiju, pa sam se smijao malo više nego mi je stvarno bilo smješno kako gledalac mojih poteza ne bi stekao utisak da ne znam potrefit’ rupu.

Uglavnom, obavi se što se dužno obaviti bilo i krenu se kući. Sunce je krenulo za Japan, pa mi je baš fino bilo do kuće otklaparat’ u sutonu, s jakom vjerom u prevlast onih kojima upravo poklonih svoje ikseve.

Valjalo je sačekati da se pozatvaraju sudnice širom beiha i da se pristupi prebrojavanju ikseva. Od kulturno-umjetničkog programa te nedjelje smo imali prevrnute glasačke kutije i tabananja na nekoliko birališta. u Ilijašu je lik pokušao ubaciti hrpu glasačkih lista ‘nako nek ‘ se nađe, al’ su ga spriječili, a da sve ne prođe bez njega pobrinuo se Dodik Milorade i zabranio banjalučkoj Alternativnoj televiziji da mu gleda u kašike. Uglavnom, ništa novo, ništa što već toliko puta ne vidjeli na brdovitom Balkanu. Stanje redovno.

Kokice su se iskokičale i bile spremne za teve prenos penala koje su izvodili štabovi širom divne, mile, lijepe, gizdave, izražavajući očekivanja i vlastita insajderska “sasvim sigurna” vodstva i vjeru u definitivnu pobjedu.

Ich habe keine Lust mich nicht zu hassen

Zove Miro na pivu u “bolji dio BiH”, zovem i ja njega u “gori dio BiH”. Demokratski se usaglasismo da je nedjelja što za sobom povlači činjenicu da nam je debelo mrsko guzice podić’ pa se ipak nakačismo na tehnologiju da se protrača kad se šta gdje ima reć’. Ukalupim se u polusjedeći položaj, stisnem random na playeru i namontiram da se teve i muzika čuju jednako, a da ne smetaju jedno drugom. Dobro, muzika se čula malo jače, naravno.

Pa ra pam pararam pa ra pam, I shot the sherif, se nareda prva. Opa, moglo bi bit’ svašta večeras, pomislih baš ‘nako vizionarski.

Krenu šou program za mase zemlje Agonije. Pametni i manje pametni na sesijama intelektualaca po teve ekranima, naprđuju, predviđaju, analiziraju… Ne sluša mi ih se pa pažljivo biram čija će mi zagrebat’ uho, a dok takva ne naiđe grickam, pijuckam, pjevuckam i prduckam.

I'm takin’ a ride with my best friend, I hope he never lets me down again…

Javljanja iz štabova servira mješavinu nagovještenog poraza i umišljene pobjede. Ekran je preplavljen sigurnih ili da se još ništa ne zna ili da ubjedljivo vode. Na faci im vidiš da im ne možeš vjerovat’. Koliko sam upratio jedino se iz SDP-ovog štaba suzdržavaju od bilo kakvih špekulacija nego čekaju šta će reći Izborna komisija koja opet neće prije deset-jedanaest. Jes’ atmosfera napravljena, ko se dao uplest’. Iščekivanje na nivou, ko da se odlučuje sudbina, što opet nije daleko od istine. Radi se ovdje svakodnevno svima o glavi, a kamoli sad kad se još ne zna ni je l’ ik'o glas'o. Samom sebi ne vjeruješ da si ispunio listić sa imenima kandidata. Pitaš se je l’ kladionica il’ su izbori, šta ono ispunih maloprije?

U toj sudbonosnoj dilemi mi se malo prispavalo, pa oči krenuše da se zatvaraju. Dođe sudbonosni trenutak u kojem maske padoše. Nakon silnih javljanja s terena, sjeda Irena iza mikrofona i saopštava da imamo rekordan izlazak birača. Pobudi mi interesovanje… Oči se zatvaraju a želja da pratim šta se dešava raste. Ali oči se i dalje zatvaraju…

And the rain will kill us all… We throw ourselves against the wall… but no one else can see… the preservation of the martyr in me

tu bi kontinjud (to be continued)…

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *