Categories
Sarajevski epitaf

Sjećanje: Skender Dervović

Pročitajte dva podsjećanja na Skendera Dervovića Skendu, koji je posljednjih godina života postao svojevrsni zaštitni znak centralne sarajevske ulice, a napustio nas je 26. novembra 2005. godine.

Skender Dervović Skenda
Skender Dervović Skenda

Čovjek koji je zajebao i Crnogorce

pišu: Miki Jondžić i Gabrijel Hloverka

Nestao je u jednom trenu, iznenada, jedne hladne zimske noći. Umro je sam, na sarajevskoj zimi. Bio je prijatelj svakog Sarajlije. Svi su se bar jednom susreli sa Skendom ili bili njegovi sagovornici.

Skender Skenda Dervović je bio diplomirani pravnik. Živio je u Skerlićevoj ulici (danas Josipa Vancaša), iznad Velikog parka. Pravni fakultet je, kako je sam govorio, jedva završio. Bio je doktor Rimskog prava, a doktorirao je zajedno sa Lučićem i Imamovićem. Njih trojica su jedini u državi s tim zvanjem. Doktorirao je na temu “Latinske izreke u rimskom pravu”. Na prvoj godini je iz rimskog prava kako je sam govorio dobio jedva šesticu. Tvrdio je kako je studirao punih osam godina ponavljavši po jedanput svaku godinu. Sve ovo smo saznali iz brojnih večeri provedenih s njim u kratkim ali izuzetno kvalitetnim i poučnim diskusijama.

I u najtmurnijim danima predstavljao je svijetlu i veselu tačku Sarajeva. Niko poput njega nije mogao čovjeku popraviti raspoloženje serijom duhovitih opaski.

Poslije njega je u šeheru ostala velika praznina jer i kada ste sakriveni i posvađani sa cijelim svijetom, Skenda nije birao način, niti je štedio riječi da dopre do vas. Kada bi se na njegovu opasku odgovorilo nečim dužim od običnog da, ne sumnjam da ga je to činilo beskrajno sretnim što mu je na kraju krajeva davalo pozitivan veo. Takav je bio do zadnjeg dana. Čovjek. Skender Dervović. Doktor nauka. Čovjek koji je, kako je sam znao reći, “zajebao i Crnogorce”. Sarajevo će ga se sjećati!

Život je stvoren od uspomena i od nade u budućnost

piše: M. Ovadija

Ima jedna ulica na svijetu u koju kada kročiš znaš da ćeš naići na nekog poznanika koji ti baš danas treba. Ili ćeš sresti neku staru ljubav koja te više ne poznaje. Ili nekog bivšeg suparnika ili potkazivača. Ta se ulica zove Ferhadija, nekad se zvala Vase Miskina (ili šaljivo Vase Štrase), i opet nekad Ferhadija. Sarajevska je to ulica pa pamti i Nikolu Teškog Radnika i masakr u redu za hljeb. Pamti i sve nas koji smo njom prolazili bezbroj puta. Zato Sarajlije iz dijaspore, kad ljeti dođu u grad, prvo tuda prohodaju da provjere koliko još vrijede. A rezultat je sve bljeđi i bljeđi.

Miješa se novo i staro Sarajevo, teče rijeka sve manje znanih ljudskih fizionomija.

Tu rijeku ponegdje prekida i skreće kamenčić koji se ispriječio vodi da joj dadne prepoznatljiv oblik. To je stalni lik naše ulice Skender – sav požutio od duhana, uzdrhtao od nikotina, jedna mu cigareta visi sa usana, drugu već sprema da zapali: čovjek koji mora da govori. Ima on i šta da kaže: nekad vic, nekad vispren komentar ili koju riječ iz knjige, ali nekad i fikciju koju ćeš teško razabrati. Ljudi ga već znaju: neki ga saslušaju, neki ga odgurnu, rijeka se oko njega malko zakovitla i teče dalje. Tako je to bilo do juče.

Ali nema više Skendera. Svi smo ga znali, a malo se ko upitao ko je zapravo on.

Meni je bio komšija, pa ga se sad evo sjećam. Skender Dervović sin je rahmetli Idriza, glavnog stenografa nekadašnje Narodne skupštine Bosne i Hercegovine, čovjeka od velikog povjerenja i ugleda kroz čije su krivuljaste znake mnoge važne riječi prošle. Tajnu zanata sin je primio od oca, predavao stenografiju i od tog se školovao. A kad je načitan i uman, mladi diplomant prava Skender hodao gradom u bijeloj košulji i kravati, sa kožnom aktovkom u ruci, sarajevska advokatura bila je pred njim. Ko je mogao pomisliti da će taj isti čovjek, oronuo ali još uvijek rječit, jednog dana zapinjati rijeci indiferentnih ljudi na Ferhadiji.

Poput Ćamila iz Proklete avlije i Andrićevih junaka plemenita roda a nesrećne izmećarske sudbine, njegov se lijepi um zabavio samo njemu znanim svjetovima i utvarama. Prilazio bi mi da pita šta mislim o njegovoj nepostojećoj knjizi, dolazio ushićen što je objavljena, očekivao Nobelovu nagradu, govorio o filmu snimljenom po njegovom liku, i naravno tonuo u mrak kad bi uvidio da je to iluzija.

Na zidu Skenderove sobe ostao je da visi diptih što ga je naslikala njegova sestra Selma. Na slici, Skenderova deviza ispisana čudnim stenografskim znacima: “Život je stvoren od uspomena i od nade u budućnost.” Selma mi kaže: “Skender je bio čovjek koji nije volio grubost.” I, najviše se žalio na grubost. Ne hodaj zato grubo ulicom Sarajeva: iako možda i ne znaš, jedan smo drugom komšije! Ima i biće i dalje Ferhadije, ali od juče je nešto malo manje Sarajeva u njoj.

1 reply on “Sjećanje: Skender Dervović”

“joj, jesam se napalio! *ebo bih sad muhu u letu. hajde reci:”zzzzzzzzzzzz”!”:ppp
“jedna majka, jedna zena, jedna domovina. je li rekao to neko prije mene?”
“nije”
“e, jeste! branko copic!”
za obojicu legendi:♥♥♥.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *