Categories
Izdvojeno Sarajevski epitaf

Sjećanje: Zulfikar Zuko Džumhur

Zuko Džumhur
Zuko Džumhur

Zulfikar Zuko Džumhur, bosanskohercegovački je putopisac, slikar i karikaturista rođen u Konjicu 24. septembra 1920. godine.

“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.”
(Zuko Džumhur, Osveta mrtvih sultana)

Zuko potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam Džumhur, a majka Vasvija rođena Rufo. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a Višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju, koju je završio u klasi Petra Dobrovića.

Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju, Danas-u, NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura. Zuko je napisao scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina života radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Zajedno sa Momom Kaporom je autor knjige Zelena čoja Montenegra.

>> Čitajte Zuku Džumhura

“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kom je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.

Hodoljubio je Zuko svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice. Govorio je lagano, svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, historije, društva i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim.

‘Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut šetland džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili dajdža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njemu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio “visoku školu marifetluka” dugi niz godina … samo sam jedno shvatio: da se u tom duhovnom i božanski darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad, sjever i jug : Afrika, Azija i Evropa.’, zapisao je Mirza Idrizović.

Zato je Zuko, hodoljubac historijskih prostranstava, bio jedan na dunjaluku, kako kažu njegovi Konjičani. Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek. Sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado družio sa Zukom koji važi i za jednog od najvećih boema svoga vremena.

Dugo će se još prepričavati Zukine misli i anegdote poput:

>> Čitajte Zuku Džumhura

‘Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u poznim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka.’

‘Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora i mehkosera.’

>> Čitajte Zuku Džumhura 

Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, aon ga, smijući se, upita: ‘Što, bolan, trčiš?’, a jedan mu odgovori: ‘Pa, zdravo je.’, a Zuko mu uzvrati: ‘Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.’

Zulfikar Zuko Džumhur je umro 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom, a ukopan, 29. novembra, u rodnom Konjicu.

Bibliografija Zuke Džumhura
– Nekrolog jednoj čaršiji –
– Pisma iz Azije, Mostar, 1973. –
– Hodoljublja, Zagreb, 1982. –
– Putovanja bijelom lađom, Sarajevo, 1982. –
– Pisma iz Afrike i Evrope –
– Stogodišnje priče –
– Adakale –
– Izabrana djela (posthumno), Sarajevo, 1991. –
– Putopisi (posthumno), Sarajevo, 1997. –

>> Čitajte Zuku Džumhura 

>> Čitajte Zuku Džumhura

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *