Skaredna sakralna arhitektura u Sarajevu

Nedovršena džamija na CiglanamaSve ovo što se radi sada u sakralnoj arhitekturi, biće nauštrb budućnosti. Biće to jedan period kojeg ćemo se i stidjeti, bez želje da ga prepričavamo i sve te predradnje da bi se “donijela” džamija iz neke prijateljske zemlje. Poremetile su se stvari, ali šteta je da u miru kada su se stvari posložile, kada imamo vremena, kad možemo razgovarati bez ikakvih zadnjih namjera, mi ljudi, koji smo ostali zbog Sarajeva, ne možemo učestvovati u donošenju odluka te vrste

Istorija pamti mnoga razdoblja u kojima je dominantnu ulogu imala sakralna arhitektura različitih stilova. Svijet je pun bogomolja, hramova, svetilišta i memorijala koji svjedoče o velikim dometima starih graditelja.

Krenete li širom i uzduž Bosne i Hercegovine, osim silne ljepote ove zemlje, u oči će vam pasti i brojni vjerski objekti koji niču kao gljive poslije kiše. Nije više dovoljna obnova onih porušenih u ratu. “Hoćemo nove i još veće”, kao da kliče u vjeru preobražen puk. I nije važno koliko to košta. Neka smo i goli i bosi, ali za crkve i džamije mora biti. Pa, možda je puk u pravu… sa takvom politikom samo nam Bog može pomoći. Tri nacionalna tora imaju svoje predstavnike u demonstriranju vjerske veličine: Banja Luka Hram Hrista Spasitelja, Mostar Katedralu, a Sarajevo džamiju Kralja Fahda. Da li je možda i zemljište na kojem se nalazi džamija uknjiženo na ovu okrunjenu glavu?

Sarajevo je glavni grad multikulturalne države, ali po gradnji vjerskih objekata jedini zaključak koji se nameće je da je to muslimanski grad, metropola munara, sa tek nešto katolika. Naime, nakon rata, obnovljene su sve postojeće džamije i izgrađeno njih deset, sa tendencijom gradnje novih, jer uskoro će ih biti 12, te jedna katolička crkva u novom dijelu grada.

Katolička crkva u SarajevuMože li to malo ljepše?

U nedavnom članku kolege Waltera Meyra iz Der Spiegela, bilo je zaista nekih amaterskih grešaka, ali što se tiče islamizacije Sarajeva, bio je u pravu. Zadržaćemo se na onoj koja se vidi golim okom. Izgradnja džamija ne posustaje. Još nije završena ona na Ciglanama, a već se priprema gradnja nove u blizini zgrade “Elektroprivrede”. Džamije su centralno mjesto okupljanja zajednice muslimana, džemata i njenog duhovnog, vjerskog i odgojno-obrazovnog uzdizanja i kao takve nesumnjivo nezaobilazan dio egzistencije svakog praktičnog vjernika muslimana. Džamije, kao i crkve su potrebne. Ali, u kom broju i kakve? Da li su arhitektonska rješenja tih objekata ono što je uljepšalo i obogatilo panoramu metropole ili je poružnilo? Može li to malo ljepše?, rekli bismo onako, sarajevski. Arhitekta Kemal Zukić proteklih 10 godina bio je na čelu Centra za islamsku arhitekturu Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Njegov zadatak je bio da organizuje, planira i prikuplja finansijska sredstva i brine o izradi projektne dokumentacije i realizaciji novih objekata: Mesdžida, medresa i mekteba. Pojednostavljeno, Kemal Zukić je posljednjih 10 godina “gradio” džamije po Sarajevu.

Hram Hrista Spasitelja u BanjaluciS donacijama stigli i “donatorski” stilovi

Sjedimo u Istiklal džamiji u Sarajevu, koja je izgrađena novcem vlade Indonezije. Sa svojim gabaritima nadvisuje obližnji fudbalski stadion i nedavno izgrađeni natkriveni olimpijski bazen. Pitam arhitektu Kemala Zukića šta misli o poslijeratnom masovnom povratku vjeri među narodima BiH. “Ja mislim da se čovjek ne može tako lako vratiti vjeri, jer najvjerovatnije, nije u njoj ni bio. Znam mnogo ljudi koji su mene znali kao vjernika nekad, koji su mene tužili komunističkoj partiji, a sad me sretnu i kažu: ‘Šta se stidiš, kaži selam ili merhaba?” Mislim da je u 99 posto slučajeva taj povratak vjeri, ustvari, fiktivan”, kaže Zukić. “Pa, za koga onda, gradite ovolike džamije?”, pitanje je koje mi se logično nametnulo. “Ako govorimo o džamijama, o gradnji i obnovi, prvo se mora poći od toga da je 80 posto onog što su Bošnjaci gradili tokom proteklih pet stoljeća srušeno na početku i tokom agresije na BiH. Mislio sam da nema šansi da se to obnovi, ali eto, uspjeli smo i obnovili blizu 70 posto tih objekata”, kaže arhitekta Zukić. “Od kojih para?”, pitam. “Od raznih para, ali najviše od entuzijazma pojedinih ljudi. To nisu oni koji su se naknadno sjetili da su vjernici i koji su od juče postali Bošnjaci”, kaže moj sagovornik i dodaje da je novac za nove džamije dolazio uglavnom izvana, od stranih donatora. Tako sada u Sarajevu imamo malezijsku, indonežansku, jordansku, saudijsku ili kuvajtsku džamiju. Sa stranim novcem stigli su i strani stilovi u arhitekturi, a nove forme tih sakralnih objekata ne dopadaju se svim Sarajlijama. “Pred agresiju je bilo 86 džamija u Sarajevu, napravljeno je novih 10 i u gradnji su još dvije. Vidite kako se protiv nas vodi jedna podmukla propaganda da mi samo gradimo džamije i sad će ljudi vani misliti mi se pomamili i ne znamo šta ćemo od para, samo pravimo nove džamije”, kaže Zukić.

Kemal Zukić, arhitektaGrad pun skladnih sakralnih objekata

“Pa, zar neko izvana treba da vam kaže da radite to što radite?”, kažem. Podsjećam ga da u ovom gradu ne žive samo Bošnjaci i da jednom Srbinu, Hrvatu ili Jevreju mora biti drago kada vidi lijep vjerski objekat ma kome on pripadao. Uostalom, grad je pun skladnih sakralnih objekata koje s ponosom pokazujemo strancima: Sinagogu, Katedralu, Begovu džamiju i Staru pravoslavnu crkvu, objekte koji u graditeljskoj strukturi grada čine onaj bolji dio. “A sada, molim vas, kažite, kako je moguće da ste se odlučili za tako skaredne projekte? Da li je to diktirao donator? Jedna od najružnijih džamija sa munarom od plavog pleksiglasa je ona u Vogošći… “Tu sam džamiju ja projektovao”, kaže Zukić. “Nisam znala, ali divno je zbog koincidencije. Zašto, dakle, ružne džamije?”

“Arhitektura je slika u ogledalu cijelog društva. U arhitekturi i urbanizmu se ne može lagati. Ovo što mi sad gradimo, vjerski objekti i svi ostali, to je slika u ogledalu našeg društva. Bosna je u gradnji džamija imala jedan svoj lokalni stil, međutim, mi sad ne živimo u tom ambijentu. Vrlo je teško, gotovo nemoguće, uklopiti sada jednu džamiju u ova moderna naselja u kojima živimo”, kaže Kemal Zukić. Naprosto, ne vjerujem! Prisjećam se sjajnih primjera iz modernog doba: Korbizijeove kapele Notr-dam u Ronšanu, Brojerove crkve u Muskegonu, kapelice u Zorkovcu kod Zagreba, čuvenog Portugalca Alvara Size i Botine katedrale u Evriju. Svako doba donosi novi senzibilitet i dobar arhitekta treba samo da ga slijedi.

Ivan Štraus, arhitektaDobra adresa za mišljenje

Definitivno, znala sam da Kemal Zukić ne može biti u pravu. Još kada je rekao da je Olimpijski bazen na Otoci promašena investicija, e, tad sam bila već zabrinuta. Pa, gdje će mališani u Sarajevu naučiti da plivaju prije nego što im se posreći da stignu do Neuma? U džamiji na Otoci? Možda nije kriv Kemal Zukić. Poslije dramatičnih političkih lomova, uvijek se otvara prostor za gradnju velikog broja sakralnih objekata. Stihijnost i neracionalnost postaju tada zvijezde vodilje.

Postoji čovjek u Sarajevu koji odlično detektuje problem. On je ikona bivšeg jugoslovenskog graditeljstva, a sada bosanskohercegovačkog. Njegovo ime je Ivan Štraus i posljednjih godina upravo proživljava svoj ciklus sakralne arhitekture, koji je zaogrnut neobičnom ljepotom. Nema bolje adrese za mišljenje. “Mi smo ovdje podijeljeni na tri dijela od kojih je jedan jako velik, a ostala dva su manje značajna”, kaže Ivan Štraus na početku našeg razgovora. “Dobro, ali svi imamo pravo da govorimo o svemu što nas dotiče u ovom gradu”, kažem.

“Sve ovo što se radi sada u sakralnoj arhitekturi, biće nauštrb budućnosti. Biće to jedan period kojeg ćemo se i stidjeti, bez želje da ga prepričavamo i sve te predradnje da bi se “donijela” džamija iz neke prijateljske zemlje. Poremetile su se stvari, ali šteta je da u miru kada su se stvari posložile, kada imamo vremena, kad možemo razgovarati bez ikakvih zadnjih namjera, mi ljudi, koji smo ostali zbog Sarajeva, ne možemo učestvovati u donošenju odluka te vrste”, kaže Ivan Štraus i dodaje da je očit raskorak između kulture u koju je novo graditeljstvo doneseno i onoga što je doneseno. “I nije zato čudno da svaki od tih objekata zovu po nekoj od tih zemalja”, kaže poznati arhitekta.

Cinema City, Sarajevo (foto: Amer Kapetanović)Kino multipleks i džamije

Vraćam se na suštinu stvari. Da li je zaista tako teško napraviti skladan vjerski objekat koji će se svojom arhitekturom i dimenzijama uklopiti u moderna gradska naselja? “Džamija, kao i svi objekti, u svojoj funkciji, imaju neka ograničenja i neku vrstu slobode. Ako mogu arhitekti svijeta po Kuvajtu, Dohi, Kataru, Dubaiu, Bahreinu, graditi sve od metroa do morskih naselja na vještačkim ostrvima, ne vidim zašto se neko od tih velikih nije angažovao ovdje. Nadao sam se da kad budemo rušili kasarnu ‘Maršal Tito’ i otvorili neke druge prostore da će doći najveća evropska imena, i da ćemo grad podići na evropski nivo”, kaže Štraus. “A mi smo ga spustili na (ispod) sarajevski. “Je li vam žao ?”, pitam. “Naravno da mi je žao. Ne samo da su vjerski objekti takvi kakvi su, nego mi nemamo javnih objekata koji su napravljeni u ovih 15 godina. Nema galerija, muzeja, teatara, koncertnih hala… nema ništa.” “Izvinite”, kažem. “Ima kino multipleks i imamo džamije. Sve to za 15 poslijeratnih godina.”

piše: Ljiljana Pirolić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Jedan odgovor na “Skaredna sakralna arhitektura u Sarajevu”

  1. ODGOVOR NA TEKST SKARADNOG NOVINARSTVA LJILJANE PIROLIĆ

    Dana 08.05.2010. godine objavljen je na web portalu www. sarajevo. co.ba mreži4 tekst Ljiljane Pirolić pod naslovom “Skaredna sakralna arhitektura u Sarajevu“ u kojem je i navodni intervju sa mnom, a koji je ustvari njena konstrukcija i manipulacija i sve drugo samo ne intervju. Kako je tekst neprofesionalni i zlonamjerni pamflet o krajnje osjetljivoj i bolnoj temi tražimo da objavite moj odgovor.

    Hvala i lijep pozdrav,
    Kemal Zukić

    SKARADNO NOVINARSTVO LJILJANE PIROLIĆ

    Upravo kad smo se ponadali da je konačno došao kraj bezbroj puta ponavljanih medijskih hajki protiv muslimana vjernika, kamufliranih kroz histerične napade na gradnju džamija, evo izvadiše iz naftalina još jednu staljinistički obrazovanu novinarku Ljiljanu Pirolić, da i ona da svoj nemoralni doprinos ovim hajkama.
    Zašto podvlačim ovo “staljinistički obrazovani novinari“? Zato što su pedeset godina odgajani ti novinari po sistemu Staljinovog agitpropa. Oni sumanuto, histerično, nekontrolisano nasrnu na svakog na koga upru prstom bosanskohercegovački staljinčici i prosto razore te “nazadne snage“ da im ni trag ne ostane. Ljiljana Pirolić ne piše o cijenama paradajza i paprika na pijacama niti o primitivnim politikantskim prepucavanjima naših nedoraslih i polupismenih političara. Ne! Ona se zaletila, ona je nasrnula sumanuto na arhitekturu džamija, na urbanističku problematiku interpoliranja vjerskih objekata u nehumana, već sasvim izgrađena naselja. Radi to nestručno, glupo, histerično, sa kiptećom mržnjom. Misli da je sve dozvoljeno ako je protiv džamija. Tako je radio i njihov uzor i ideal Staljin. Ne znam koliko ljudi znaju, ali Staljin, koji nije bio Rus nego Gruzin, koji je bio jedva polupismen u njemu stranom ruskom jeziku, da je dozvolio sebi arbitrirati i presjecati jezičke sporove među ruskim lingvistima?! Oni raspravljaju o nekom lingvističkom problemu a Staljin divljački uleti u to i “cap“, presiječe, prebije preko koljena problem o kojem apsolutno ništa ne zna. I tako su radili i svi njegovi trabanti novinari koji su se kotili i u Jugi i nakon Titovog prekida sa Staljinom. Jedino što je ostalo iz tog mračnog doba u Rusiji i preživjelo u Jugi je patološka Staljinova mržnja prema vjeri i vjernicima i robovlasnički odnos prema novinarima, poslušnicima. Ne znam kakvo je stanje u Rusiji danas ali nedvosmisleno osjećam da preostali staljinistički novinari i danas u Bosni provode ovu mračnu praksu. Neki lokalni Staljinčak upre prstom u džamije, ustvari u vjernike i kaže “puc“ a lavina patološke mržnje se sruči na najbolji i najplemenitiji dio bošnjačkog naroda, na vjernike. Mala finesa je to što te atake na vjernike kamufliraju bjesomučnim izlivima mržnje na njihove džamije.
    Tako radi i Ljiljana Pirolić, ugledna staljinistički obrazovana novinarka, koja sada radi, izgleda za Dojče Vele na isti odvratni, naučeni način.
    Kao što se Staljin zalijetao na lingvistiku, tako se Ljilja zaletila na arhitekturu džamija o čemu zna isto toliko koliko je Staljin znao o lingvistici.
    Ljilja je na pravi staljinistički način zloupotrijebila i kvazi intervju sa mnom. Od više od dva sata razgovora, koji je više ličio na svađu, u kojem sam je pokušavao urazumiti da se kane arhitekture a piše o stanju na pijacama izvadila je nešto iz konteksta i sve to skalamburala sa vlastitim nebulozama. Molim sve koji su pročitali taj zlonamjerni kalambur da shvate da ja s tim nemam ništa.
    Nakon 50 godina mraka i progona vjernika te zabrane gradnji džamija došlo je vrijeme da se o tome piše i govori. Ali, kako je to osjetljiva tema i stručna tema ja stalno molim neznalice i zlonamjerne i dobronamjerne, da se kane toga jer će samo produžiti diskriminaciju vjernika i podgrijavati antidžamijsku histeriju. Međutim, neka crna ruka uporno upravlja ovim procesom na najgori način.
    Kako se ja problemom džamija kao arhitekt bavim već duže od pola stoljeća to kod mene dolaze i brojni staljinistički novinari sa već zadatim negavističkim pristupom i unakuzuju ili sasvim izbacuju ono što je važno što im govorim. Tako i Ljilja, tako i Duška, tako i sva tri Senada.
    A problemi su ogromni i višeznačni i zavrijeđuju studioznu i poštenu obradu.

    1. U agresiji na BiH 1992.-1995. uništeno je 80% graditeljske baštine Bošnjaka stvarane tokom duže od pet stoljeća. Šteta samo materijalna, iznosi milijarde dolara. Nematerijalna je neprocjenjiva i nenadoknadiva.

    2. Ovo barbarsko uništavanje kao da se ne dotiče nijednog staljinističkog novinara. A moralo bi. Jer, to je planetarna tragedija. Kao svjetski putnik mogu vam garantovati da nikada u cijelokupnoj historiji čovječanstva manjem narodu nije nanesena veća šteta.

    3. O ovome postoje tri knjige pod naslovom “Slike zločina“ sa stotinama zastrašujućih fotosa srušenih džamija. Tekst je na bosanskom i engleskom jeziku. Ovo nikog ne zanima niti pogađa, do te mjere da nismo uspjeli naći izdavača ili novac da se to štampa.

    4. Obnova tih 80% graditeljske baštine je izgledala kao “nemoguća misija“. Ipak je veliki dio toga obavljen zahvaljujući entuzijazmu vjernika. I baš zato staljinistički novinari atakuju tako histerično kako bi obeshrabrili ove ljude na plemenitom poslu. Uprkos svemu obnova džamija je jedini uspješno obavljen posao u BiH nakon strašne agresije. O tome niko ne želi da zna niti da napiše koju riječ.

    5. Tokom perioda komunizma izgrađena su brojna nova naselja sa stotinama hiljada potencijalnih vjernika a bez ijedne džamije. I sada, kada se rigidni ateistički komunizam ispucao na ubijanju vjernika i rušenju džamija, i kada se više vjernici ne hapse i ne odvode na “informativne razgovore“, ukazala se potreba da se džamije interpoliraju u ta već oformljena hladna, nehumana, ružna, bezbožnička naselja. Problem je ogroman. I umjesto pomoći dobivamo sulude savjete da se te džamije moraju uskladiti sa tim urbanističkim rugobama.

    6. Konačno, omiljena tema svih opstrukcionista je dizajnovanje tih novih džamija. Problem je ogroman, pogotovo s obzirom na siledžijsko prekidanje tradicije. A taj prekid je trajao skoro 100 godina i to je duboka provalija koju treba preći. Opet umjesto pomoći, umjesto opće rasprave stručnjaka i dobronamjernih intelektualaca imamo stalno ponavljane podvale u stilu ove Pirolićkine: to su ružne džamije. Ova neznalica, kao i sve druge, blesavo, nestručno, bezobrazno presuđuju i arbitriraju, u duhu vođe Staljina.

    Ja se ovim problemom dizajna bavim već duže od 50 godina. Problem je izuzetno složen i delikatan. Onima koji žele nešto više saznati o ovim mojim višedecenijskim studijama širom planete, a koji nisu zlonamjerni, preporučujem moju obimnu knjigu u dva toma “Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjene umjetnosti“. U toj knjizi je jedno veliko poglavlje, veličine jedne knjige, od strane 911 do strane 976, u kojem detaljno izlažem ovaj problem sa 125 skica i crteža. Zamolio bih svakog ko uobražava da ima pravo da piše o ovom problemu da bar prvo pročita ovu obimnu studiju, pa će onda manje htjeti da piše nekorektno i da blati.
    Pozivam i molim sve dobronamjerne istraživače da čitaju i obrađuju ove bolne teme naše svakidašnjice. A zlonamjerne staljinističke novinare molim da se kane vjernika i džamija i dohvate se neke lakše i manje bolne teme.

    7. Srbi su tokom agresije 1992.-1995. porušili preko 1000 džamija i određen broj katoličkih crkava a Hrvati su u Hercegovini srušili pet-šest pravoslavnih crkava. Omjer je zastrušujući na štetu Bošnjaka koji jedini nisu rušili tuđe bogomolje. I umjesto da Međunarodna zajednica naredi Vladi RS da prvo finansira obnovu tuđih objekata koje su porušili, dozvoljeno im je da širom RS grade nove crkve tamo gdje ih nikad nije bilo i tako obilježavaju genocidom i zločinima novoosvojene “srpske teritorije“. Poznat je svima slučaj crkve u dvorištu Fate Orlović. I to sve radi državnim novcem. Rušitelji, dakle, rade upravo ono što se imputira Bošnjacima. I niko ne smije ili ne želi da pisne o tome. Dodik je u pravom staljinističkom maniru okupio novinare iz RS, dao im novac, kupio ih da pišu kako on dozvoli. Kako je i Kopanja, nekad hrabri i nezavisni novinar, ostao bez nogu zbog istine, može se i shvatiti ova šutnja u RS.
    Međutim, neki mediji u Federaciji BiH svaku godinu-dvije pokrenu histeričnu hajku protiv obnove džamija, što oni nazivaju gradnjom. U tome prednjače: “Dani“, “Slobodna Bosna“, “Oslobođenje“ i Federalna TV. Ovi “istraživači“ imputiraju Bošnjacima ono što Dodik stvarno radi, a o čemu ovi “hrabri novinari“ ne smiju ni pisnuti. A među ovim novinarima vecina su Bošnjaci što sve daje užasnu sliku kolektivnog, nacionalnog harakirija.
    Čak ni srpkinja Ljiljana Pirolić, koja bi mogla da ide u RS i napiše nešto pošteno o ovome za Dojče Vele, ni ona to ne želi uraditi. Pa da li to Dodik i njih drži pod svojom šapom?
    Po istom nemoralnom klišeu rade i ovdašnji novinari za “Slobodnu Evropu“. To sve daje užasavajuću medijsku sliku postdejtonske BiH.
    Ima li ikakve nade da će neko nekada reći neku istinu?
    U svom članku Ljilja Pirolić se poziva na arhitektu Ivana Štrausa koga veliča do neba a onda ga citira tako da je teško vjerovati da je on izgovarao takve gluposti. Pretpostavljam da je Ljilja unakazila i izmanipulisala i ono što je on govorio kako je učinila i sa razgovorom sa mnom.
    Moram ipak ukazati na neke nebuloze koje se ovdje imputiraju Štrausu, pa neka on sa Ljiljom to raspravi. U navodnike Ljija stavlja Štrausovu priču da će sakralna arhitektura biti “nauštrb budućnosti“ te da će to biti period “kojeg ćemo se i stidjeti“. Užas! Pa zar ima neko ko se ne stidi arhitekture komunističkog perioda, u kojem je Štraus bio jedna od perjanica, kao što je naselje Grbavica i druga?
    Štraus dalje kuka kako su se stvari “poremetile“ pa odmah nastavlja: “ali šteta je da u miru kada su se stvari posložile, kada imamo vremena, kada možemo razgovarati bez ikakvih zadnjih namjera, mi ljudi, koji smo ostali zbog Sarajeva, ne možemo učestvovati u donošenju odluka te vrste“. Ima li neko ko bi se snašao u ovom kalamburu? Stvari su se i “poremetile“ i “posložile“ u isti mah. Sada “imamo vremena“, u ovom haosu? A valjda ga nismo imali u komunizmu? Sada možemo razgovarati “bez ikakvih zadnjih namjera“. A zar to nismo imali u komunizmu nego sada nakon užasa koji su počinjeni? I onda, “mi ljudi koji smo ostali zbog Sarajeva, ne možemo učestvovati u donošenju odluka te vrste“. U kakvim odlukama “te vrste“ želi da učestvuje Štraus?
    Da li bi to Štraus da odlučuje o džamijama i uopće spomeničkim objektima? Pa zna se njegov stav po tom pitanju: neka ih ne bude nikako! Da li on misli da je zaboravljena njegova davna akcija u “udruženom zločinačkom poduhvatu iz kulture“ kada je sa grupom istomišljenika pokrenuo akciju potpunog rušenja Baščaršije, negdje šezdesetih godina. Akciju su vodili arhitekti Zdravko Kovačević i Jahijel Finci a pridružile su im se prišipetlje, tada mladi agresivni junoše Vlado Dobrović i Ivan Štraus. U zadnji čas su profesori Najdhart, Redžić i Čelić uspjeli omesti ovaj satanski plan, spasiti Baščaršiju ali i Jugoslaviju od nepojmljive blamaže. Stare spomeničke gradske jezgre su u Drugom svjetskom ratu uništavali fašisti, a sada, dvadesetak godina kasnije, to bi da rade komunisti. I nemojte ni pokušavati negirati ovo jer postoje pisani dokazi.
    I slijedeća rugobatna formulacija teško da je Štrausova. Bit će i to Ljiljina konstrukcija. Tu se bulazni da je “očit raskorak između kulture u koju je novo graditeljstvo doneseno i onoga što je doneseno“. Da li je moguće da se hoće reći da svaka zemlja donator nameće svoju arhitekturu? Pa i posljednja neznalica i slijepac vidi da to nije tačno. Da li Štrausu ili Ljilji je čudno i to što se džamije u narodu nazivaju po zemlji donatoru? Pa od pamtivijeka se džamije nazivaju po vakifima.
    Posljednji pasus je vrhunac bezobrazluka i gluposti. Miksajući vlastite nebuloze pune mržnje i nipodaštavanja prema Sarajevu, sa komadićima Štrausovih izjava, krajnje nedosljednih, iskonstruisano je nešto izvan zdrave pameti. Štraus prvo traži da njega angažuju a onda skače da treba dovesti “arhitekte svijeta“ koji grade “u Kuvajtu, Dohi, Kataru, Dubaiju, Bahreinu“ da grade i ovdje. Zatim savjetuje dalje, da kad “budemo rušili kasarnu “Maršal Tito“ treba dovesti najveća evropska imena“ i “da ćemo grad podići na evropski nivo“. A mi ga spustili na (ispod) sarajevski“. Kakva drskost, glupost i neznanje?! Pa sve najbolje što je izgrađeno u Sarajevu i što priznaju eksperti od Korbizjea pa dalje, sve su to izgradili Bosanci i Sarajlije. Tek sa Austro-Ugarskom došla je praksa da nam se podmeće evropska arhitektura iz treće ruke čime postajemo “provincija u pozadini“. Zatim, ovaj period gradnje u doba komunizma, koji je zaista katastrofalan po općem mišljenju, opet nisu gradili Sarajlije, nego neki stranci. A u tome je upravo učestvovao Štraus, kao vodeća perjanica tog graditeljstva.
    Kada već pledira da pozovemo strane arhitekte, zašto to Štraus nije radio dok je odlučivao u komunističkom periodu? Znamo da nije mogao izgraditi nijedan objekat u Sarajevu dok se nije ubacio u komunističku partiju Jugoslavije kad je već imao pedesetak godina. I onda ga je krenulo. Izgradio je svoje “žumance“, hotel “Holiday Inn“ što je vrlo neinventivna kopija Džonsonovih hotela širom svijeta, a naročito u SAD. Zatim je još trapavije i neinventivnije kopirao hotel “Du Lac“ u Tunisu na svojoj zgradi Elektroprivrede. Čudesno rješenje zgrade u čeliku kopirao je vrlo nestručno, u betonu, čisto formalistički plagirajući vanjski izgled svog uzora.
    Zašto tada nije pozvao te velike svjetske arhitekte da kao originale izgrade te objekte u Sarajevu, a ne da imamo šlampave plagijate?
    I konačno želim da lijepo zamolim sve staljinističke novinare i njihove nalogodavce medijske robovlasnike, da se konačno otkače od muslimanskih vjernika i njihovih džamija, da prestanu kao krpelji parazitirati na najzdravijem organizmu ovog društva, onom vjerničkom. Zar ne mislite da su zbog vaših podlosti ti ljudi dovoljno patili tokom pedeset godina komunističkog užasa? Odbijte! Otkačite se! Nosite se, gdje god hoćete! Toliko ste prevršili svaku mjeru da je to već odavno degutantno. I nemojte uobražavati da ste se kamuflirali. Vaši nasrtaji na džamije su samo kamuflaža vaše patološke staljinističke mržnje prema vjeri i vjernicima.

    Molimo da objavite ovaj tekst i da ga ne skidate sa portala, jer ste to vec uraditli. To bi bilo posteno, ukoliko zelite posteno raditi ovaj posao.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *