Skrvenim perom o Zdravku Čoliću

Najlakši novinarski zadatak je – pisati o Zdravku Čoliću. Šta god da se kaže – čitaće se! Čolic je uvijek privlačan.

Zdravko Čolić
Zdravko Čolić
Prokleo sam ga prvi put na zubarskoj stolici. Mlada i zgodna liječnica zanijela se u svojoj priči o Zdravkovim očima pa zaboravila na svrdlo u mom zubu. Drugi je put bilo u “Slogi”, nekad najpopularnijem sarajevskom plesnjaku. Izazovna plavuša dugo, dugo me je gledala. Od modrine njenih očiju srce je zalupalo, pelo se do grla. Znate kako je kada vas gleda lijepa djevojka a vi od straha i sreće ne znate što da činite. I ja sam tako čekao. Dvoranu obgrli polumrak najavljujući da ovaj ples biraju dame. I plavuša mi priđe.

– Slobodno?
– Kako da ne! – uskliktah.
– Oprostite, nisam rekla vama, nego momku iza vaših leđa.

Vjerojatno pogađate, bio je to – Zdravko Čolić. Tada još samo mlad i lijep.

Isto smo godište, jedna generacija, ali on je uvijek bio u nekakvoj prednosti. Ipak, najviše mi je smetalo što su ga djevojke više voljele. Trudio sam se da na svaki način budem veći “džek” od njega. Ali, šta vrijedi. Još od malih nogu pjevao je bolje: “Trči zeka izdaleka, oblio ga znoj…”

Onda, bolje je davao golove u malom fudbalu. Bolje vozio bicikl. Bio je grbavička raja, a ja marindvorska. Tada se Grbavica tek gradila, bila je u modi među nama klincima, a ovaj moj Marindvor jest da je centar grada, bio je sve pustiji. Po Grbavici su se kretale djevojčice, djevojke, a po Marindvoru uglavnom odrasli i starci.

I, godine su tako prošle i ostavile u meni samo ponos što sam drugovao s čovjekom kao što je Zdravko Čolić. Kakav je, u stvari, Zdravko?

Νevjerojatno je kako se on malo izmijenio. Ostao je gotovo isti kao iz naših dana. Sva ova slava, popularnost, naklonost djevojaka nisu pomutili njegovu, gotovu dječačku dobrotu i naivnost. Jedan je od rijetkih koji su uspjeli a pritome nisu izgubili stare drugove. Ne čeka da mu se na ulici prvi javiš. Stišče ruku i djeci i sjedokosima. Uvijek je nasmijan i siguran u sebe.

O njemu najbolje govori jedna riječ – raja. Kada za nekoga u Sarajevu kažu da je raja, onda su sve rekli. To znači da je jarančina, pravi drugar, na kojeg se uvijek možeš osloniti. To, ruku na srce, neki često koriste, posebno kad im zatreba novaca.

Znali smo da će od Zdravka nešto biti. Još onda kad mu je otac kupio gitaru i kad se šepureći s njom kretao ulicama prema stanu profesora muzike. I onda, u prvim brucoškim danima, kada je bila održana audicija koja će izmijeniti naglavce život tihog momka. Tih dana 1969. godine grupa “Ambasadori” je tražila je pjevača. Ovaj sastav, i danas poznat, bio je samo skupina instrumentalaca.

“Sjećam se Zdravka. Imao je dobar, ali još sirov glas. Ipak, nakon dužeg razmišljanja, odlučili smo se za njega.” (Slobodan Vujović, osnivač “Ambasadora”.)

Zdravko je od tada sve manje boravio u porodičnom domu. Dane i dane je provodio u polumračnim i skrivenim dvoranama uvježbavajući pjesme za prvi javni nastup. I, taman kada je “Skenderija” otvorila svoja vrata, 1970. godine, otvoren je i Čolićev put ka vrhu.

Već nakon prvih nastupa, prvih igranki na kojima su “Ambasadori” svirali, publika je zapazila glas naočitog mladića. Dvorana je svaki put bila sve punija. Zatim je došao i “Vaš šlager sezone”.
Zdravko je “otplakao za tvojim usnama” sa pjesmom Zdenka Runjića i osvojio prvo mjesto. “Ambasadori” i Zdravko su trijumfalno završili prvi nastup na najpoznatijem sarajevskom festivalu.

Prvo razočarenje

“E, lako je započelo, a teško se nastavilo. Otkrio me tada Kornelije Kovač i pozvao u Beograd. Poziv vrijedan zlata, ali i suza. Mislio sam da me u Beogradu, u radu sa Kornelijem u njegovoj “Korni grupi”, očekuje med i mlijeko, a ono – bili su to najčešće beskrajno dugi sati rada i uvježbavanja…

Očekivao sam nastupe, koncerte, ali sve je započinjalo i završavalo se u prostorijama za probe. Živjeli smo u nekom svom svijetu, daleko od publike i slušalaca. A bio sam tako nestrpljiv da se iskažem. Onda ni novca nisam imao. Spajao sam jedva kraj s krajem.

Otišao sam iz Sarajeva na svoju ruku i nisam želio ocu biti na teretu. Znao sam da će sve morati pući. Konačno sam spakovao kofer i vratio se u Sarajevo. Ovaj dio moje pjevačke karijere me jako razočarao. Gotovo sam se zakleo da nikad više neću zapjevati. Odlučio sam prihvatiti se knjige, izlaziti na ispite i jednog dana postati ekonomista. Pjevao sam samo ponekad, za svoju dušu. Ima tu još nešto. Tih sedam mjeseci u Beogradu su mi bili kao vječnost. Mnogo sam vezan za svoju porodicu, majku, oca, mlađeg brata, pa sam jedva čekao da budem ponovo s njima.”

Zdravko uvijek priča živo. Ne voli da zamara sagovornika. Rečenice su mu kratke i jasne. Njegov je govor kao i ponašanje na sceni. Voli da riječi nadopunjuje i mahanjem ruku. I tek što je pomislio da se puno ispričao, zamolih ga da nastavi.

“Ne znam što te to zanima, ali – kako hoćeš! Ova moja sarajevska raja počela me drugačije gledati. Neki su počeli pričati iza leđa: Ma kakav Zdravko! Vidiš da ga je Kornelije otjerao! Boljelo me to i više nego što sam mislio. Nisam mogao svakome posebno objašnjavati da se Kornelije i ja nismo posvađali, nego da sam se ja zaželio Sarajeva, majke, porodice.
Zdravko Čolić

Poslije kiše dolazi sunce.

Tako je bilo i sa Zdravkom ili “Čolom” kako ga zovu prijatelji. Pjesma Kemala Montena “Sinoć nisi bila tu” je u posljednjem trenutku našla svog izvođača u Čoliću. Monteno je pjesmu bio namijenio Josipi Lisac.

“Lomio sam se, ali ljubav prema muzici je bila jača. Otpjevao sam Sinoć nisi bila tu i ponovo sam otkriven. Zato, mnogo hvala Kemalu Montenu. Nas smo dvojica nastavili i slijedeće 1973. godine. Pojavio sam se zatim na Opatiji.
Zdravko Čolić

Zdravko – glumac?

Tu, 1973. godinu smatraju prijelomnom u sarajevskoj zabavnoj muzici. Sjećamo se koliku je prašinu podigao žiri sarajevskog radio-televizijiskog centra koji je, kako su neki govorili i pisali, izborio Čoliću put na Evroviziju. No, bilo kako bilo, tek s Gori vatra zapaljen je novi vulkan lakih nota. Poslije Zdravka pojavilo se Bijelo dugme, Neda Ukraden, Teška industrija, Cod…

Danas mi je smiješno zamisliti – gledajući Zdravka kako vlada scenom onako visok, krupan – da je svojedobno, kada je bio član Pionirskog pozorišta u Sarajevu, igrao ulogu Tome Palčića. Bio je u tim godinama siguran da će jednog dana postati glumac. Ko zna, možda su naši teatri i izgubili jedan talent!? Međutim, siguran sam da je atletika izgubila dobrog trkača. Od njega se mnogo očekivalo kada je grabio kao jelen na treninzima na koševskom stadionu. Postao je i član Omladinske atletske reprezentacije BiH.

Moleri i zidne novine

A znate li kakav je ulaz u zgradu broj 31 u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu? Od dna do vrha preplavljen napisima. Zbog tog ulaza Čola je bio na ratnoj nozi sa kućnim savjetom. Ni kriv ni dužan morao je jedne godine snositi polovicu troškova za molerske radove na ulazu u stepeništu petospratnice. Danas sve izgleda kao i prije.

Od ponovnog krečenja se odustalo. Jer, to bi bilo kao i zidanje Skadra. Čim bi moleri otišli, pojavljivali su se novi moleri. Dakle, kada krenete od ulaza pa sve do četvrtog sprata, gdje je stan porodice Čolić, prate vas brojne poruke, prave pravcate zidne novine, nastale zahvaljujući rukopisima Biljane iz Skopja, Mojce iz Kranja, Sonje iz Beograda, Ksenije iz Zagreba, Vidosave iz Titograda. Gotovo da nema đačke ekskurzije koja stiže u grad na Miljacki a koja u svoju rutu obilaska Sarajeva ne ucrta i položaj doma Zdravka Čolića.

Tu na zidu piše: “Zdravko, najbolji si!” ili: “Oženi se sa mnom. Ostavljam ti broj telefona…” Onda neki grubi, očito muški rukopis: “Što se praviš važan. Razbit ću ti nos zbog moje djevojke!”

A o telefonu, broj 611 452 da ne govorimo! Obitelj Čolić mora ga najčešće isključiti. Zvonjava je nepodnošljiva. Čudno je to koliko može izdržati jedan telefon…

Cijena slave

“Najteže je bilo kada sam ljetos boravio u SSSR-u. Znaš, neko je provukao patku da sam u bolnici, teško povrijeđen. Majka je bila na kraju nervne napetosti. Čudim se ljudima kakvi mogu ponekad biti. Mamu su svašta pitali telefonom, na ulici, čak dolazili na vrata.”
Zdravko Čolić

Cijena slave? Teška stvar, kažu oni koji je osjete. Mi obični smrtnici borimo se za nju i ne marimo za te priče onih na vrhu. Elem, kako je Zdravku?

U Beogradu čini se najteže. Tu Čola ne smije biti pješak. Djevojke zahvata nekakva agresija kao nekada u danima Beatlesa. Ozbiljno, ne pretjerujem. Jednom smo skupa hodali beogradskim Trgom Marxa i Engelsa. Nismo prošli ni desetak metara kada nas je napala grupa djevojaka. Iz minute u minutu bilo ih je sve više. Smijem se pohvaliti da me nikada nije više ljepotica okružilo. Dakako, ja sam bio tu u zadnjem planu. Zdravko je dotle bio doslovce – ištipan. Ili, u beogradskom hotelu Union, gdje Zdravko najčešće odsjeda, pojačavaju recepcijsku i vratarsku službu kada se pojavi popularni Sarajlija. Desetine obožavatelja, većinom ženskog pola, okružuje ulaz u hotel.

Kako Zdravkovi roditelji podnose popularnost svog sina?

“Da ti kažem starima nije lako. Ali, reci, molim te, koja to majka, koji otac ne voli da mu dijete uspije? Donedavno su se malo ljutili što nisam završio fakultet. Sada, kada imam diplomu u džepu i kada sam upisao postdiplomski studij na ekonomskom fakultetu, mnogo su zadovoljniji. Ovaj je moj uspjeh, ustvari rezultat pomoći mojih najbližih.

Često se desi da kroz Sarajevo samo proputujem. Ponekad samo sletim i uzletim s butmirskog aerodruma. Pred mene tada dolazi tata i pomaže mi da što bolje i lakše obavim poslove koji me čekaju u mom gradu.
Zdravko Čolić

Čolić je, mjesečno u prosjeku, pet dana u Sarajevu. Već se privikao na često putovanja. Sve poslove oko organiziranja turneja, snimanja ploča, TV i radio-emisija organizira gotovo sam. Sam obilazi i estradne agencije koje nisu podmirile svoja dugovanja. Kaže da je tako najbolje. Imao je mnogo muka sa raznim menadžerima.

Zdravko, jesi li ti zvijezda?

“To čujem od drugih. Ja sam ti, bolan, isti. Istina, sada nemam privatnog života, djevojku. Sam sam okrenut sceni, pjevanju, turnejama. Ali i tome će jednog dana doći kraj. Mogao bih raditi i manje, ali šta bih onda pružao onima koji me podržavaju. Nikada neću dozvoliti sebi da svoj koncert začinim samo mrtvim pjevanjem pred mikrofonom. Volim i činim to da moji koncerti postaju mjesto za opuštanje. Da se uz zvuke muzike i pjesme čuju i povici publike. Danas pjevaču više nije dovoljno samo da pjeva. To neka čini na ploči. Kada organizuje turneju, onda tu u programu treba biti svega i svačega. Ali, najobaveznije su balerine.”
Zdravko Čolić

Nezgodna izjava

Sjećate se, možda, jedne izjave Zdravka Čolića prije nekoliko godina, u kojoj kaže da u Sarajevu, a i u mnogim drugim gradovima, nema djevojke za njega. Uzbudila se tada armija djevojaka. Zdravko je nazvan puhadžijom, koncerti su bili manje posjećivani.

“Ma tvoj kolega i ja se nismo dobro razumjeli. Ja sam tada rekao da za mene nema djevojke zato što sam uvjeren da ni jedna ne može izdržati ovaj život koji ja živim. Ja bih pripadao svima, a njoj nikako. Dok sam u ovakvoj situaciji, dok prevaljujem kilometre, za mene je najbolje da sam sam.”
Zdravko Čolić

Do kada će sjati Zdravkova zvijezda?

Teško je to prognozirati. Svoj LP “Ti i ja” prodao je u 50.000 primjeraka. Ovih dana pruža mu se prilika da premaši ovu brojku. Prvi dio tiraža nove LP “Ako priđeš bliže” razgrabljen je za nekoliko dana.

Nego, kada ćeš obući sivo-maslinastu uniformu?

“Uh, došlo je i za to vrijeme. Al’ se brzo stari. Mislim da ću u JNA negdje u oktobru ove godine.”
Zdravko Čolić

Varate se ako mislite da Zdravko najbolje pjeva u obitelji Čolić. Njegov pet godina mlađi brat Dragan zadužen je za pjesmu kada se negdje sjedne za za svoj groš. Tada svi kažu: Dragane, de jednu! A ti, Zdravko, slušaj! I Dragan zapjevuši sevdalinku. Ne sjećam se da li je ikada pjevao neku bratovu pjesmu.

Kako Zdravko sprema pjesmu?

Ni on sam ne zna. Samo zna da se često zatvara u svoju sobu, koja je pretvorena u najsavremeniji tonski studio. Tu je na gomili svakojakih tehničkih čuda. Laik da se i uplaši. Tu, uz gitaru, sriče novo djelo. I ono odjednom u njemu oživi. Zdravko, inače, veoma dobro čita note, još bolje svira gitaru.

Kako si se osjećao kada ti je oporezovana ploča sa skladbom Ljubav ima lažni sjaj?

“Šuti, ne pitaj! Cijelo vrijeme dok sam radio ovu novu, Ako priđeš bliže bio sam pod dojmom tog šunda. Bio sam mnogo, mnogo iznenađen, kada sam saznao da sam oporezovan.
Zdravko Čolić

Pitao sam ga, ispričao što znam o njemu. Valjda će ovo Skriveno pero nekoga i zadovoljiti. Možda sam otkrio nešto skriveno o «najotkrivenijem» jugoslavenskom pjevaču lakih nota. Za kraj, uzgred i to, da oduševljava i bake i mame i mališane kada se ne Skenderiji pojavi kao voditelj Malog šlagera sezone. Možda on tu otkriva novog Zdravka Čolića.

piše: Pavle Pavlović (magazin Studio, 1978. godina)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *