Sloboda nam je tvrdog sna

Sloboda nam je tvrdog sna
Sloboda nam je tvrdog sna
U Sarajevu se već 20 godina ubija i kako godine prolaze načini ubijanja su uporedno sve svirepiji i bestidniji. Građani ovog grada su vidjeli sve moguće vrste torture. Od gladi, “sakupljanja gelera” i meta projiciranih posred čela u “nemilom događaju” koji se ne spominje, do izbjegavanja prolaska ulicama i djelovima grada koji nisu sigurni u “nemilom događaju” koji trenutno živimo.

Prije dvije godine se, nakon “tramvajskog ubistva” djeteta kojem više ne pamtimo ni ime, desila jedna kratkotrajna pobuna isprepadanih građana. Instinktivna pobuna ljudi koji su dvadeset godina u komatoznom stanju se prenijela na ulice. Digao se glas koji niko nije umio usmjeriti. Besciljno je potrošen sujetnim namjerama pojedinaca da proglase kraj rata protiv gluposti i prije nego je završena bitka, a ne rat. Strah je strašno jako oružje.

Neminovnost kolateralne štete

Danas, dvije godine nakon toga se – šuti. I organizuju se izložbe. Iako je stanje, faktički, gore i nesigurnije nego u vremenu o kojem se prave izložbe, danas više nikog ništa ne interesuje. Propagira se neminovnost kolateralne štete.

Ljudima je na licima ucrtan strah, nepovjerenje. Ucrtan je i sram. Iako se stidimo priznati taj svoj sram on je tu, nigdje ne ide jer smo mutavi i obeshrabreni. Što je zločin veći mi smo tiši. Od naznaka građanskog neposluha je ostalo odmahivanje rukom. Termine specijalnih emisija o sveprisutnim socijalnim i sigurnosnim problemima su, opet, preuzele blještave sapunice.

Edmund Burke je vrlo davno rekao da “sve što je potrebno da ZLO pobijedi je da dobri ljudi ne čine ništa”. Volimo se zvati ljudima, volimo vjerovati da smo dobri, ili barem bolji od onih gorih. Ipak, samo šutimo i pretvaramo se da postoje važnije stvari i poslovi zbog kojih se, eto, nemamo kad oglasiti. Zaklanjamo se snovima o “pustom ostrvu”, a potencijalni raj u kojem živimo zanemarujemo kao da je proklet. Šta se događa kad nam to važnije biva prekinuto pucnjem nekog maloumnika koji je odlučio proslaviti svoje ludilo rafalima po centralnoj ulici? Pa još po organima reda. Koliko smo sigurni u svojoj mutavosti? Ko smo mi da šutimo? Otkud nam pravo da ništa ne uradimo? Niko drugi neće to nam je valjda jasno, a ostati na ovome i dopustiti da se infekcija širi nije ili ne bi trebalo biti prihvatljivo.

Velike ribe

Bez obzira koliko okrutni i nemoralni bili silovatelji naše svakodnevnice oni nisu veći kriminalci od nas samih. Mi smo te velike ribe kojima treba stati u kraj, a ne političari i tajkuni. Nas se, ovakve kakvi smo treba ukloniti i strpati na rehabilitaciju i vaspitnu nastavu. Jer u prirodi čovjeka nije da šuti. Mutirali smo u pogrešnom pravcu.

Jasno nam je da postoje nekakvi zakoni kao što nam je jasno da su postojeći zakoni nedovoljni, nepotpuni ili da se jednostavno ne provode. Ostajemo redovno začuđeni takvim besmislom. Zašto? Zakoni su u redu i treba ih poštovati dok god imaju smisla. U trenutku kad su obesmišljeni, kako je to već dugi niz godina u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, na Balkanu, kada gladan zbog ukradene vreće krompira odlazi u zatvor, a Svinja, koja je (čak i ne krijući) počinila milionsku pljačku, dobija najmanje poslaničko mjesto u Skupštini, ne preostaje ništa drugo nego iskoristiti ono što nam je dato rođenjem.

Nasilje ili građanski neposluh

Nepravedan zakon uopšte nije zakon, što znači da svako od nas ima pravo, čak i dužnost, da se usprotivi. Hoće li alat biti nasilje ili građanski neposluh? Dosadašnje iskustvo govori vjerovatno nijedno. Ali je razumno pretpostaviti da bi društvo u nekom budnijem stanju, ukoliko bi ga se tada uopšte moglo dovesti do ovoga u čemu živimo, umjesto da se plaši za sigurnost u vlastitom domu, na ulici, u gradu ili zemlji, trebalo taj strah proslijediti likovima sa već podrenanih izbornih plakata koji bi tada “molili boga” da građani odaberu ovo drugo.

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Sloboda nam je tvrdog sna”

  1. Pa, pitam se… sta sve treba da se desi, kako bi se gradjani probudili ?!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *