Idilična je slika postdejtonske Bosne i Hercegovine u kojoj imate sve što vam srce želi, a još više stvari koje ne želi. Prava je to buvlja pijaca šarenila i boja, lojalnosti i nemorala, osvještenosti i onesvještenosti. Sve to stane u trougao planina, rijeka, jezera, masovnih grobnica i ostalih entiteta koji danas predstavljaju Prkosnu od sna.
Uspavani, nikakvi više ne znamo ko smo, gdje smo i kako smo, a što bi i znali kad smo tu gdje jesmo potpuno nebitni i mali, bez samostalnog mišljenja o bilo čemu. Pravda i krivda su se stopile u jedno, a iz derivata curi ono što je u tom trenutku prodavanije. Nađe se tu svih fela, likova i djela. Naprasnih iznenađenja na pretek, a zvijezde se rađaju i gase gotovo preko noći. Pustoš koja ostane iza svega se brzo zatrpava pjeskom ravnodušnosti, pa scene bezumlja ostavljaju tek ožiljak koji zagrebe u datom trenutku, po potrebi ili godišnjici.
Nikad prekinuta mora Srebrenice, gradića u istočnoj Bosni nadomak granice sa Srbijom, dobila je svoj novi nastavak. Tema je izvještavanje u ratu, a glavnu ulogu igra Slobodan Vasković, sad već bivši saradnik magazina 60 minuta iz Banja Luke, koji je u tim danima truljenja civilizacije igrao ulogu izvještača sa lica mjesta. Na snimku, tada radijski novinar Slobodan Vasković, prikazan je kako se “lavovski” trudi da “istina” stigne do slušateljstva.
Današnji “pravednik” koji neutaživo raskrinkava “klupko korupcijske hobotnice” Milorada Dodika je u julskim danima te 1995. godine umjesto obavljanja novinarskog zadatka objavljivanja istine, umjesto uzimanja izjave jednog od izbjeglih iz srebreničkog pakla, konkretnom sugestijom objasnio prognanom šta mu se desilo, odnosno šta bi trebalo da javnost sazna da mu se desilo. Jadnik je, pod prijetnjom Vaskovićevog kolege, “specijalnog dokumentariste” Snježana Lalovića, uvijek spremnog da potapše po ramenu, klimao glavom i odobravao štimaljku novinara na zadatku, “svjedočeći” da bježi “pred Orićem i mudžahedinima koji kolju sve redom”.
Istina uvijek izađe na svjetlo. Nakon što su Vaskovićevi “novinarski” zadaci izašli na vidjelo, on se pravdao greškom koju neće ponoviti. Da stanemo u red i sačekamo da se opet nešto slično desi ne bi li nas Vasković uvjerio u svoju osvještenu dobronamjernost. Njemu je moralo biti poznato šta se dešava, gdje se nalazi i zašto. Obzirom na micanje usana koje potvrđuje zvuk njegovog glasa, te direktnost sugestija bez sumnje je znao i šta traži da mu žrtva progona izgovara. Danas je Slobodan Vasković tu u Sarajevu, još jednom gradu koji je, na svoj način, prošao kalvariju kakvu je prošla i Srebrenica. Vasković sigurno sa Ciglana skokne i do piajce na Markalama. Šta radi kad prođe pored neke od Sarajevskih ruža? Hoće li to znati, moći, htjeti, imati obraza objasniti?
Kažu da je liferovan iz već odavno razvodnjenih 60 minuta, a postoji i priča da je sam napustio projekat zbog neslaganja. Kolega mu u redakciji Avdo Avdić je, kao vrlo upućen u dešavanja u Srebrenici, morao znati i za Vaskovićevo “novinarstvo” u tom periodu. Zašto se baš sad pojavljuje snimak za koji se zna najmanje 10 godina, baš sad kad Vasković više nije dio političkog magazina Federalne televizije? Kako je uopšte moguće da je Vasković prošao biografsku provjeru prije nego je počeo raditi sa, kažu najinformisanijim novinarima u državi, ili je za radno mjesto bilo dovoljno da je iz Banja Luke, gdje ovaj magazin nema podršku i dopisnike je teško dobaviti pa daj šta daš? Ekskluzivno-skandalozni Bakir Hadžiomerović je ekskluzivno-skandalozno zaprepašten.
Samo jedan snimak Vaskovićevog trudbeništva u Srebrenici staviti na jedan, a na drugi tas njegov istraživački rad na razotkrivanju korupcije u RS i BiH. Sami izvagajte. Sasvim je jasno da su težine nemjerljive. Izvještavati, sugestivno poticati svjedoka masakra i progona da priča u prilog progoniteljima, zaista je teška stvar. Može li se označiti zločinom? Nego kako drugo. Slobodan Vasković kojeg vidimo na snimku je eklatantan primjer sljedbenika i logističara četničke ideologije koja je provodila klanje do prije 15 godina. Jednom četnik, uvijek četnik. A četnicima, to je već poznato, jebem majku.
piše: Nermin Čengić