Specijalnim odnosom do države

Kako misliš trojke?
Kako misliš trojke?
Evo jednog prijedloga iz baze, s ulice, mjesta gdje usred glavnog grada prolaznici hvataju korak sa psima koje nema ko udomiti, niti im je riješeno statusno pitanje izgradnje smještaja na nekoj od okologradskih livada. Mjesta gdje prekovremeno rade prosjaci koji nikom ne plaćaju PDV. Prostora kojim stupamo svako jutro u nove radne pobjede, a nakon 8, 10, 12 sati se vraćamo iz rudnika neobavljena posla jer posla nema ili je jednostavno, zahvaljujući nekoj novoj sistematizaciji ili popularnije upgrade-u, prestao da postoji

piše: Nermin Čengić

Poludismo od politike. Potpuno smo izgubili glave. Više ne razumijemo ni sasvim jednostavne izraze. Utrnuti neprestanim “jedno-te-isto” ne osvrćemo se više ni na jauke. Slažu i preslažu vlade u dolasku, odlasku. Ne daju se prethodni, smješkaju se budući. Sve je tako nadrealno da je postalo sasvim realno. Davno sam se pitao je li ovim likovima na političkoj sceni neko objasnio kako su se Nadrealisti zajebavali, tj. da one epizode izrugivanja gluposti nisu bile uputstva za život, za djelovanje, nisu bili obrasci po kojima se treba raditi i funkcionisati. Naravno da se više ne pitam. Ne mirim se svakako ali mi je sve mučnije gledati kako naprđuju iz dana u dan, jedne te iste floskule i besmisle. Pritom se pozivaju na specijalno krojen ustav prema kojem se ni ustav ne može održati, a kamoli još da to kazalo štogod riješi u skoro nerješivoj enigmi aktuelnosti. Zašto skoro? Zato što je to vrlo rješivo, čak jednim potezom. Odricanjem od gluposti. Nakon toga bi bilo sasvim jasno i šta je država i kako se pravi, a najjasnije bi bilo ko je ko u državi Bosni i Hercegovini. Pri tome ne mislim na plemenske “ko je ko”, nego na čisto ljudske, (ne)svjesne odrednice kojima se da bez ikakve dvojbe razlučiti ko je tu zbog čega. Konkretnije, ko je lopov, a ko istinski želi bilo šta da uradi kako bi se pomaklo iz blata na suho i tvrdo tlo.

Dok vam se i u snu javljaju hrvatine, bošnjačine i srbende pozivom na novi pokolj koji je, ako ovako nastavi, neminovan, možda ne bi bilo loše da pogledate koliko ste od silne nacionalne ljubavi imali koristi vi, a koliko su zaradili oni. Kako se nosite i koliko vam je kamatno zaduženje. To ne vidite, a i kako bi. Ovdje se život mjeri krvnim zrncima, umjesto dobrim djelima. Na to ste već navikli. Okrenuti ste (umišljenom) nadnaravnom biću od kojeg očekujete da vas spasi, dok vas podnaravna bića kradu na oči, prodajući vam priču o vašoj naravnosti. Pogledajte ih. Možda zvuči malo neformalno ali pogledajte im ta samozadovoljna lica, te izraze, crte koje su izmijenjene nakon njihovog ulaska u politiku. Ni vrijeme ih nije toliko razbucalo koliko pridruživanje nacionalističke duhovnosti. Postali su pogrda ljudskog roda. U svakom normalnom društvu bi bili marginalci koji čekaju da im neko zovne piće, udjeli milostinju. No, sada su na tronu. Žare i pale, kovitlaju, pronašli se. I s tog mjesta vas ne vide, a vala i ne pokušavaju da pogledaju. Tek prostru vam ucrvali tepih prekriven smrdljivim razlozima za novi sukob, novu demagošku klanicu, opetovano ideološko masakriranje uma, koje rezultira odbacivanjem života i življenja.

Šta rade osim jadikovki i obećanja? Ako pogledate, a ne trebate se naprezati, jedino što ćete vidjeti je kako bujaju njihova materijalna bogatstva. Uvijek blještave nove tipe motornih kočija, novi sprat na milionkatnici, odjela uravan sa voditeljima svjetskih sila. Da neće možda odjelo domaće proizvodnje? Ili podijeliti viška stan koji imaju i koriste jednom mjesečno, nekom borcu ili siromašnoj porodici? Zamisli tek da prošetaju do posla, u prolazu se dotaknu s “ruljom” kako vas već odavno zovu, a novac od prodaje preskupe limuzine daju nekom zavodu koji brine o djeci bez roditelja? Neće se to desiti jer vas drže za vratove. Tako ponosno nosite te ulare i mičete se prema njihovim cimanjima da ste već postali aktivni šarafi uhodane mašinerije. Tako stvarna, tako prisutna je ta, nekad bi se reklo, izobličena realnost, da kad bi u ovom trenu bljesnula normalnost, ljudi bi naprosto presvisli od muke i neprilagođenosti. To vas i tjera da im dajete za pravo. Taj strah od normalnosti.

Evo jednog prijedloga iz baze, s ulice, mjesta gdje usred glavnog grada prolaznici hvataju korak sa psima koje nema ko udomiti, niti im je riješeno statusno pitanje izgradnje smještaja na nekoj od okologradskih livada. Mjesta gdje prekovremeno rade prosjaci koji nikom ne plaćaju PDV. Prostora kojim stupamo svako jutro u nove radne pobjede, a nakon 8, 10, 12 sati se vraćamo iz rudnika neobavljena posla jer posla nema ili je jednostavno, zahvaljujući nekoj novoj sistematizaciji ili popularnije upgrade-u, prestao da postoji.

Amanda Lear - Enigma
Prijedlog dakle. Hajde da se podijelimo na priproste faktore. Ne na nacije, religije, pa ni neminovne spolove. To smo već uradili sasvim dovoljno puta. Nego, hajde da se raščlanimo potpuno. Svako neka uzme svojih, eto, tri kva(k)drata i da ova zemlja konačno ima riješena sva moguća pitanja koja ne ugrožavaju nikoga. Da konačno nestanu “vitalni nacionalni interesi”, da se prestane sa huškanjem i podbadanjem kako je komšija ovaj ili onaj, ovakav ili onakav, kriv ili prav. Opet, kad malo mućnem, i u takvoj podjeli bismo našli problem. Makar on bio jedan jedini ipak bi bio problem za hitno rješavanje. A to je kako nastaviti vrstu. Morali bismo tad zaći u tuđu teritoriju, a možda da se to riješi nekim specijalnim odnosima? Pa da tri put sedmično idemo u bilateralne posjete komšinici sa drugog sprata. Morali bismo tad preći suvereni hodnik koji već, iako nezvanično, pripada MMF-u. Taj prelazak, tj. korištenje hodnika možemo kompenzitrati otplatom jedne kamate kredita države čiji smo trimilioniti entitet. Šta se dešava kad se komšinica požali da joj je mučnina i da jede za dvoje? I za to stiže rješenje iz baze. Kada završi taj ciklus prejedanja i povraćanja, kad se nešto rodi i dobije dvoentitetsko državljanstvo, onda može, bez ikakve rezerve, iz specijalnih odnosa nastajati zbližavanje koje će neminovno, korak po korak, inicirati i uvezivanje pa ćemo za nekih sto-dvjesto godina, kad se dobro na-specijalno-odnesemo, imati i državu s kojom se tada već jedinstveni, možemo namrštiti svijetu i prkosno reći: “Evo vidite da možemo zajedno?”

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *