Srećom nova godina

Nijedan djelić našeg ništavnog mozaika ne razlikuje se od drugog. Barem ne mnogo od prethodnog, a sasvim je nalik narednom. Sasvim dosadan film živimo, zar ne.

piše: Nermin Čengić

Ljudi odlaze, i odlaze, i odlaze na neko zabavnije mesto.
Ljudi odlaze, i odlaze, i odlaze na neko zabavnije mesto.
Završava još jedan period, što će reći da počinje drugi. Novi? Šta je iza nas? Mislim da je toliko ogromno, zabljeskujuće Ništa da se nema šta smisleno ni spomenuti u vezi proteklih godinu dana. Naravno, nađe se ponešto poput – zatvaranja Zemaljskog muzeja BiH, što je civilizacijska bruka svih ljudi, ne samo Bosanaca nego baš svih – i nadležnih i nenadležnih. Pokorno se držimo činjenice od koje nemamo ništa, da političare ne interesuje ništa izvan njihove nadležnosti. Prilikom kreiranja ustava mora da je zaboravljena tačka koja ih obavezuje na izgradnju države, ne svojih okruga. Možda i nije zabroavljena. Možda je nestala u prevodu, ali nemamo gdje provjeriti, jer smo original ustava odavno izgubili, a preštampano može bit’ svašta. Možda je neko dodao nešto ili oduzeo. Vidite kakvu nam zbrku već stotinama godina radi religija sa starim i novim zavjetima, potpaljivim knjigama i gorljivom sklonošću za (samo)ubijanjem u ime višeg cilja.

U 2012. godini čovjekov smisao je još više posrnuo. Na ivici je provalije. Neki bi rekli da je i dalje, dublje dosegao, no ne bih se složio. Još ima ovdje ko da se bori protiv turbofolka, plaćajući fašistima rentu na život. Ne brinite, ovi ne kolju, često i ne pucaju, samo te prepuste stihiji neumitnog prolaska vremena i sasvim dopuštenoj gluposti. Dobro utvrđeni načini su na sceni s koje se osmjehuje nekad jadni polusvijet, koji je prije samo dvije decenije još uvijek bio u povoju diveći se istinskim majstorima scene. Naravno, ne odnosi se na estradu, već na svaki segment ovoga što živimo. Nijedan djelić našeg ništavnog mozaika ne razlikuje se od drugog. Barem ne mnogo od prethodnog, a sasvim je nalik narednom. Sasvim dosadan film živimo, zar ne.

Ljudi i dalje odlaze, i odlaze, i odlaze, na neko zabavnije mjesto. Potpuno je presušila inspiracija za vraćanje zabave u sebe. Dok je iskričava ali besmislena vanjska zamijenila svaki vid postojanja harmonije i dobrog ukusa. Pod parolama povratka se podrazumjeva kič, a parole budućnosti simbolizira brutalna tajkunizacija. Sadašnjost već godinama ‘strpljivo i mudro’ čeka da započne svoj život magleći pogled na prošlost. Ili je, sjećati se, postalo i zakonski pogrešno?

Virtualni svijet je krajem godine zahvatila nagla katarza, pa je sve manje zagriženih korisnika, iako nije zanemariv broj onih koji bez posustajanja žive svoje ultimativne živote. Valjda traže nešto više od osmijeha. Ili im je osmijeh u njihovoj neposrednoj okolini dovoljan ili je već dosadio ili ga više nema. Ko će znat’, ko će ljude objasnit’, kad ni sami sebe ne mogu da objasne. Pucanje ne prestaje, neprestena je paljba plemenskih vođa, okupatori okupiraju uz skoro prešućeno protivljenje, potlačeni su i dalje krivi za sve. Kako bi popularni pjesnik Novog talasa rekao ‘cijeli svijet pleše kao da je lud, lud, lud’. Pitanje je – da li zaista ovdje ima iko normalan?

Hutovo blato je na ivici dopuštene propasti. To je odlično, jer će se opštinski, kantonalni, entitetski, a možda i državni budžeti rasteretiti izdataka za ovaj dosadni prirodni raj u kojem jedino remećenje doživljavate od ptičijeg pjeva. Pretpostavka je da sve što je zdravo i smisleno treba terminirati. Zauvijek. Što bi inače zatvaralo Zemaljski muzej? I što bi uvodili presmješni McDonalds u riznice sarajevskih i banjalučkih ćevapa. I neopredjeljenog bureka. Sve se nečemu teži, nekakvom spektaklu, liže se sa polutrulih korporacija, istovremeno tjerajući u svijet svoje ljepote, uživanje i znanje bez obveznice na povratak. Jer oni nama ne trebaju da nas reprezentiraju, nego da ih se oslobodimo. Daleko im budžet bio. A gdje se troši taj famozni budžet i budali je jasno. Dovoljno je provjeriti koliko seminara, putovanja i telefonskih razgovora, večera, skupova… na račun države održi svaka od zvaničnih institiucija, čak i onih koje ne priznaju Bosnu i Hercegovinu za državu. Voljom glasača, poreznih obveznika.

I? Kakvi ćete biti u 2013. godini, jeste li već napravili plan rada i zadali ciljeve? Ili je ta vrsta zabave prevaziđena, pa se živi od danas do sutra, a za prekosutra ćemo brinuti ako doživimo? Hoćete li nastaviti putem ignorisanja svijeta oko sebe, bijegom u virtualne svjetove od kojih nijedan ustvari ne poznajete dovoljno da bi se osjećali kao kući? Sapunice čiji vam likovi rađaju potrebu za novim ph-faktorom su vam dovoljne? Zadimljeni ste k'o visočka pećenica u svojim omiljenim kafanama i stanovima gdje bistrite rješenja koja ne primjenjujete? Jeste li sigurni da vas 2013. uopšte želi? I da vi želite nju? Ima li straha ili s osmjehom na faci spremate novogodišnju večeru? Pod uslovom da vam nisu zabranili da obilježavate taj valjda jedini smisleni zajednički datum skoro svih ljudi? Kako god, slavit’ nam je. Suzama ili osmijehom, to je do vas.

A gdje smo mi, naivni, što smo se dizali na Smrt fašizmu? Možda se sretnemo u 2013. godini, na čaju i antidepresivima. Da pričamo priče o slavnoj prošlosti i pitamo se ko nas to zavadi. Kao da smo uz tu priču izmišljeni. Prevareni?

Zdravlja i pameti u 2013. godini.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *