Šta ćete unutra kad je napolju četvrtak

Vjetrić nanosi opojan miris lipe i ispadam iz crnila misli koje se kote kad god me baci na aktuelni politički trenutak…

piše: Nermin Čengić

Sarajevska panorama
Sarajevska panorama
Evo me u nekad svjetskoj metropoli kojoj ne smijem reći ime jer je po imenu nećete prepoznati obzirom da je sad najsličnija običnoj selendri na Divljem zapadu u kojoj mrtvačnica stoji na ulazu ili izlazu iz grada, zavisno odakle dolazite, dakle početak je i kraj svega. Sjedim u debelom hladu razlistale lipe koja mirisom tjera na bludne misli o njoj. Čekam prijatelja da mi se pridruži, da prozborimo koju o njegovom životu tamo, a vjerovatno će i njega zanimati moj život ovdje. Ispijam neku ludački dobru kafurinu s nikotinskim prilogom i listam po laptopu šta ima u bjelosvjetu, kako je Sarkozi kakio jutros, je l’ Angela podrignula poslije doručka, kakvu je Obama kravatu nabacio za šetnju bjelokućnim travnjakom.

Za vijesti iz domovine se ne interesujem. Tu se ništa ne mijenja već godinama. Dobro, možda se koje ime promijeni, ali se vrlo brzo utopi u bezličnost kad shvati da oni prije njih nisu bili tolike budale što su radili protiv normalizacije, jer u ovom stanju u kakvom je domovina, njima sa bezličnim imenima je svakako sasvim ugodno. I ne treba im promjena. Jer Srpska je Zauvijek, jer nema Države a kamoli Za Čovjeka, jer Narod Zna da ništa ne zna o Snazi Kojoj Vjeruje, dok Bolju Budućnost njeni “relaizirani” propagatori već uveliko žive. Zato se razmahujem po virtualnom svijetu kako bi shvatio ko nam šta misli i kad ćemo “u Evropu”, tačnije hoće li “srpsko-hrvatski agresor” sasve Albanijom ući u taj prestižni skup zvjezdica prije napaćenih behajaca, a što je više nego izgledno. Hrvatska je,r ecimo, već na pješačkom prelazu sa upaljenim treperećim zelenim svjetlom.

Vjetrić nanosi opojan miris lipe i ispadam iz crnila misli koje se kote kad god me baci na aktuelni politički trenutak. Nešto mi, a ne znam što, naumpade Neum. Vidiš, nisam bio podugo, a red je. Ako ništa iz patrioCkih razloga. To malo našeg mora treba obići i uvjeriti se da je fakat naše, a ne njihovo, ko god njihov mogao bi biti. Ti kretenski grafiti što bukvalno do jučer krasiše kamene zidine i pločnike bosanskohercegovačkog primorja kojim je neka idiotska hodajuća nakarada poručivala negostoprimstvo Srbolikima i Balijolikima, više nije gdje je bila. Sad valjda i Srbin i Balija mogu nesmetano ostavljati svoje novce po neumskom zvizdanu. Sve do školja. Malog.

Opet tama u riječima piskarala koji samo želi da malo mašta o ljepotama koje teritorija na kojoj je rođen i po kojoj ga prepoznaju i prozivaju. Ali ni maštati se ovdje više ne da jer se u maštu upliću obavezne nelagode bliže prošlosti, okrutne sadašnjosti i potpuno neizvjesne budućnosti. Kod prošlosti se baš i nema reći pretjerano više nego se u sve (najmanje) tri verzije zna. O dalekoj znam što su mi napisali, nešto bližu sam pomalo i osjetio, a ovu najbližu sam živio i preživio, da bi se sad obreo u sadašnjosti gdje nikako da se odlučim(o) šta i kako. Malo bismo svega, a niko ništa konkretno da zamahne. Kad se i krene nešto konkretno pojave se “ranije preuzete obaveze” koje pokvare tok akcije pa ne zna više čovjek s kim bi i šta bi. A i ne valja sa svakim. Da parafraziram Blažučuvaj se onih koji sami sebe drže i predstavljaju moralnim vertikalama. Takvi su najsumnjiviji i sigurno će te slagati, izdati, prodati. Svi mi imamo tih primjera, ako i sami nismo primjerom. Ljudi smo. A ljudi su samo ljudi.

Vidim i da je opet počelo raskukavanje o Jovi Divjaku. Neka, nek’ se priča. Bolje i žalopojke nego da se šuti. Iako me nervira to vječito sterilno prebacivanje krivde na druge dok se sebe pretvara u žrtvu na račun žrtve, ipak iskreno mislim da je bolje i vrištati rastavljajući se s dušom zbog nemoći i nedostatka ideja i/ili ljudi kojima nije mrsko praviti konkretne poteze bez lažnih razloga, nego se potpuno umrtviti i utopiti u masu lokalnih… kako se zove neko koji ima amneziju? E to, pa pomnožite sa masom, da se sad ne prosipam neukošću i neznanjem. Bolje je, dakle, i uprazno vrištati nego se u grimiznu pizdu pretvoriti.

Letu štuke - U ovom svijetu
Evo mi havera. Osmjeh od uha do uha, netom sa Zapada, pa moram ovo začas smandrljati, da ne pomisli kako me ne interesuje šta je novo u državi… Danskoj? Ili bi Finska? Švedska? Ma, slao mi je razglednicu s toplim pozdravima iz hladnog fjorda, pa proguglajte gdje još ima da te neko toplo pozdravlja.

Uglavnom, lipa je tu, miriše za popizdit’, kafurina je vanserijska, nikotin skuplji nego prije mjesec dana al’ isto truje. U narednom javljanju ću vam opisati sve čega se uspijem sjetiti nakon hektolitara vatrene vode. Valjda mi haver nije naprasno post'o fjordovki džematlija. Ma, nije, nije. Pu, pu, pu.

Hajte i vi van, ‘bla vas tastatura i fejsbuci. Zna pripucat’ ako ste u metropoli kojoj ime ne spominjem, al’ već ste svakako mrtvi. A i šta ćete unutra kad je napolju četvrtak.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *