Šta nam ovo rade, moj Curbrigene?

Curbrigen
Curbrigen
Zemlja se i ovog proljeća okreće, doduše pomjerena desetak centimetara u svojoj putanji. Ili bi osi? Samo trenutak da proguglam. A kad ste već tu, može mi i neko od predloženih tipova dišućih organizama na svoj način rastumačiti šta nam se to desilo 11. marta 2011. godine u Japanu. Ili se ne smije zadirati u tu sekciju sumnje

piše: Nermin Čengić

Može se sjesti i ridati zbog svega što te tišti. To je dozvoljeno, u nekim kulturama i preporučljivo, običajno.
Može se pisati saopštenje ili nota, taj moderni progovor kojim se povremeno, ovlaš podignutim tonom, izražava “jasno neslaganje”. I to se prašta iako s nelagodom jer pojačan ton kod ljudi izaziva odbojnost i povremeno ljutnju.
Može se i šutiti, valjutati se u kolotečini koja ne prijeti promjenom nikom i ničem osim zdravom razumu. Ne remetiti površ, ne ljuljuškati, ne zvrndati. Ništa i nikad ne promijeniti, pa ni zrak ustajao od nemicanja.
A opet, može se i vrištati, psovati, vrlo naglašeno davati do znanja da je baš dosta bespameti i da je u svom tom mraku konačno došlo do tačke kad bi trebalo i svanuti.
A da, ne smije se ne pomenuti da postoji i onaj način visokointelektualnog obraćanja “situaciji”. Taj je, kakav god se na prvi pogled činio, posebno besmislen, jer obično biva usmjeren u pogrešnom pravcu, pogrešnim sredstvima i tad svakako za pogrešne ciljeve. Ali je ipak na cijeni, jer takvima se pripisuje posjedovanje ovjerene potvrde o znanju (Nisu baš sve kupljenje, sram da vas bude.).
I sve je to normalno. Prirodno je i ljudskom rodu svojstveno. Sve pomenuto. Stvar je u tome ko, kako i zašto bilo šta od navednog čini.

Ako plačeš, olakšaćeš si dan, dva, tri, ali četvrti dan se skrlet nepobitno vraća i nastavlja izbezumljivanje uplakanog koji još nije uspio ni obrisati suze.
Ako povremeno prducneš, onda si sasvim prihvatljiv svakoj strani koja je uključena u odnose jer se vidi da ti nije pravo, ali se također vidi da to tvoje prduckanje ništa izroditi neće, a eventualno željenoj promjeni će se tek nasmijati u brkove.
Šutnjom se opet postiže – sve. Sve ono što je zacrtano prije nego se naumilo šutiti. Potpuno se spašeno i prepušteno stihijskom naletu svega što ta šutnja otrpi, a kad se već šuti onda se i vicevi skladaju, da se ima čemu smijati. Neće se prepoznati objekti jer šutnja ima tu moć da otupi i smjesti tamo gdje je ušućenom mjesto – u kategoriju potrošne robe, žive sile, vegetativnog organizma ili nazovite to kako god želite, muklom je svakako svejedno.
I onda na red dolaze galamdžije. Oni su uvijek i redovno krivi za sve. Nikad se ne krivi one zbog koji je galama izazvana. Galamdžije su najgori. Još ako psuju, nema greške. Oni su krivi i za život bez života i za smrt s mašnicom, i za sve jade ovog svijeta jer da nisu galamili možda se sve nepodopštine koje ljudsko biće pogađaju ne bi ni vidjele, ni prepoznale, pa samim tim ne bi ni postojale. Ali te vulgarne galamdžije su sve to izazvale. Majku im.
I na kraju ti vrli intelektualci. Čast (prerijetkim) izuzecima, ali ono što je na sceni, potpuni je poraz mišljenja, aktivizam je to oplemenjen nekakvom bešćutnom borbom za dnevni komentar koji podiže tiraž, prodaje novinu, donese cca sedam dana nedoumica. I ništa. Intelektualno zborenje, opet čast izuzecima, svodi se na uzajamno vudu-vračanje činjenicama i diskursima koje svaki imalo upućeniji školarac može oboriti s dva-tri Wikipedija klika-a, jer vrlo brzo i lako može saznati ko pripada kojoj sorti vajnog načitanog redatelja štiva koje bi trebalo da ohrabri izgladnjelog, izgužvanog i po svemu izmrvljenog žitelja zemlje Nedođije.

Prvima, uplakanima je funkcija osveta. I sebi i drugima. Oni ne plaču (samo) zato jer ih boli. Njihove suze prave potope poraznim činjenicama da ljudska vrsta nije odmakla predaleko od vremena kad se trčalo pustinajma, savanama i tundrama, kako bi se uzajamno poklalo za komad teritorije koji leži na pođubrenijoj zemlji.

Drugi, progovarači, važni su u svom okruženju jer njihova riječ nešto znači ali kad dođe do bitke povlače se u sjenu iz koje agituju kontra borbe koju su navodno priželjkivali. Povremeno otpjevaju koju odu, požele da se glad i ratovi obustave i traže da se sunce vrati na početnu poziciju, kako bi ga, ovaj put sigurno, počeli cijeniti i glorifikovati.

Treći, šutnjom optočeni, živo su meso koje čini sukobe dramatičnijim. I onda kada ih ostave bez ekstremiteta oni se ne bune. Njima je sasvim dobro u kojem god se blatu nalazili. Sretni su kad ih zapadne blato koje je usput i ljekovito, ali imaju peh da ga pretjerano brzo onečiste pa su opet kao ribe na suhom. I dalje šuteći skapavaju, nestaju, i odlaze, odlaze, odlaze. Bez riječi.

Četvrti, ti bestijalni vulgaristi javnog govora. O, oni su stoka. Obična stoka koja ne preza ni od čega. Ni utvrđene megapolise se ne libe nazvati prčvarnicima ustajalog gnoja. Njima nije sveto ništa. Bogohule svojom galamom kako je vjerovjesnik pokrao, kako je poslanik prokockao, kako je tajkun prisvojio. Nemaju stida, nego onako prostački, grlato, kako ih je valjda naučilo, pripovjedaju (doduše) istinu koja boli, reže, otsjeca uši. Sramotno i besprizorno skrnave ljepotu u Zemlji zalazećeg uma, ne dajući da se čuje ptičiji pjev. Naravno da im se ne treba vjerovati kako ptica više nema jer su odselile u neke normalnije uslove ili su prostrijeljene na putu za Katmandu kada ih je u brzom preko Ruande sustigao rafal.

Peti, e oni su uzori. Preporučeno se saslušavaju ugodno popunjene rečenice koje na kraju rijetko išta otjelotvore. Njima je ispod časti krenuti od abecede/azbuke/alfabeta, pa obeznanjenom rastumačiti slova i osnovne pojmove. Podrazumjeva se to znanje, kažu, izostavljajući saznanje da u ponudi orgijanja s jedne i opismenjavanja s druge strane, puk bira ono što ga fizički erektira, a znanje je rijetkima fetiš.

Hladno pive - Ezoterija
Zemlja se i ovog proljeća okreće, doduše pomjerena desetak centimetara u svojoj putanji. Ili bi osi? Samo trenutak da proguglam. A kad ste već tu, može mi i neko od predloženih tipova dišućih organizama na svoj način rastumačiti šta nam se to desilo 11. marta 2011. godine u Japanu.

Ili se ne smije zadirati u tu sekciju sumnje?

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *