Što smo dalje sve vas više volim

A već sutra, zorom, dolaze najnoviji otkrivači tople vode. Oni će ponovo “po prvi put” svakom od vas/nas objasniti zašto je sve tako kako je i zašto ne može biti drugačije. Nadobudni će hiniti novu karizmu koju čekamo decenijama, dok istinske karizme stoje u redovima za zelene karte odavno već nerazmišljajući o čekačima

piše: Nermin Čengić

Stvarno me ovaj svijet ne propušta zasmijati do suza dok ga posmatram kako se o godišnjicama rasplinjuje u gluposti, o praznicima naprđuje naknadnom mudrošću, a na opelima gradi temelje novoj stvarnosti. Baš kad pomisliš da je dosta, da je gotovo, da nema više, uvijek se doda još jedno zrnce koje pokazuje i dokazuje da ima i može teže i groznije, gluplje i brutalnije. Možda je suptilnije ali je svakako smrtonosno, pa suptilnost gubi svoju dimenziju i svrhu.

I ove godine se obilježava cijeli niz značajnih datuma i daje se važnost svemu što je kokošinjac prepun prestrašene peradi uvjeren da je valjano okukati. Red religije, red genocida, red oslobođenja od oslobođenja, red trganja od zaborava, red suza, red bureka s kostima, red usitnjene zubne cakline, i preduga kolona nikada prevaziđenih strahova, prahova, mrakova i gafova. Svakim protraćenim danom, svakim izgubljenim strpljenjem, svakim odustalim od akcije, besramnost uvećava svoj konto koji je već nakvasao do neslućenih razmjera.

Holivud je spreman, iako ni Bolivudu nije mane, da stane i nacrta sliku u pokretu – o nama ovakvima kakvi jesmo, a da smo baš i nismo nešto više od karikaturalnih silueta za crnokjomedijaške prikaze uvijek spremni stati u red za nagrade.

Bljuzgavi i sneni
ko halveni prekrivač na cesti
morimo se mišlju o ljepoti
nestaloj u vremenskom procjepu

kad onomad živci udariše
i prekriše i nebo i zemlju
da s’ po nama naseru granata,
snajper čelu, geler iza vrata.

Od tad do danas ljepote grupno ne vidjesmo. Pojedinačno se pojedinci napojedinisaše i još se pojedinjavaju, dok se dojučerašnji neprijatelji po ulici sastaju i potpomažu što novčano, što moralno. A onda će ih ponovo oni protiv kojih se po ulici sastaju, već sutra ne uvjere da se treba puške hvatati i naplatiti današnju solidarnost.

Kao konji s hvataljkama (ne znam što će mi kao), uzjahani, gladni, poharani čitamo znakove o obrušavanju fasada, skela, ledenica, snijega, zaobilazeći bespravno izgrađene objekte gazde koji dotira inspektore, dok nas cijelim putem prate dobre životinje, najčešće psi, pa nas prepadnuti pogledom nam izbezumljenim svekodnevnim preplaćenim računima zaganjaju, da nam krv promiješaju, probude nas, osvjeste, da pomislimo i promislimo o sebi tradicionalno samoprozvanim jadnim i napaćenim čekačima boljeg koje nam obećavaju isti ili gori kriminalci od aktuelnih.

O našem (bez)obrazu. O odgovornosti prema sebi i djeci. O suštinskom nepoznavanju principa o(p)stanka. O samobitnosti i nedostatku kritike, a posebno samokritike. Nabrojano su krucijalna ali masovno nepitka štiva koja skoro niko ne čita, koja ne odlaze na prave adrese, koja listaju samo glavoklimajući faktori što svoje mišljenje prodaju za kesicu viralno izreklamiranih karamela. Samo kupujemo i prodajemo, čitamo isključivo kratke forme oglasa i čitulja. Ni smijanju više nismo skloni, (kao da) prevaziđeno je.

A već sutra, zorom, dolaze najnoviji otkrivači tople vode. Oni će ponovo “po prvi put” svakom od vas/nas objasniti zašto je sve tako kako je i zašto ne može biti drugačije. Nadobudni će hiniti novu karizmu koju čekamo decenijama, dok istinske karizme stoje u redovima za zelene karte odavno već nerazmišljajući o čekačima.

Bujrum u novogodišnje redove za plin/gas, struju, vodu, hljeb/kruh, vazduh/zrak, entitet, identifikaciju posmrtnih ostataka… Izvol'te se smjestiti u ložu za predstavu ugojenih znojavaca koji vam poručuju da ste iscjedak njihovog prazničnog snošaja, a vi im još i aplaudirate. Dajte se utvrditi među nevidljivim izdisajima vidljivog zraka od kojeg ne primjetite smog pa ne tražite da vam se barem to osnovno zdravstveno (pod)pitanje riješi. I gripa će, u dobar čas. Tu već možete birati između prirodne i laboratorijske varijante, primajući cjepivo za koje vam svi kažu da ne pomaže ali vi ga primate, da se ne baca. Svakako je džaba.