Sve mi je jasno ali ništa ne kontam

Ne bih da ulazim u opravdanost ili neopravdanost pretjeranog isticanja bilo čije osobnosti, jer o kakvom god se pretjeranom isticanju radilo nije dobro, ipak je malo preko glave svog tog fašizma koji dolazi kao naručen

Svi smo mi gejevi
Svi smo mi gejevi
piše: Nermin Čengić

I dalje mi je zabljeskujuća ta istost koju živimo sve ove godine otkad smo ograđeni u torove, nasuprot nekadašnjoj širini. Istost se svakako odnosi na neopisivo jednake akcije i reakcije u datim situacijama bilo da se dešavaju u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Splitu… I dalje mi je zabljeskujuća ta različitost koju nam nude pod istinu već dvadeset i kusur godina pokušavajući nas razdvojiti iako smo isti do korijena. Svakako najviše bljeska donosi svo to slaganje i mirenje sa ponuđenim i uvjeravanje samih sebe kako je sve zbilja tako različito. I u tom slaganju smo – isti. Slažemo se i lažemo se. Svjetski smo prvaci.

Povod ovom magnovanju je, svakako, splitska verzija (hr. inačica) Parade ponosa. Takve parade, kojima jedna društvena grupa izražava svoj protest u potrazi za izjednačavanjem prava, dešavaju se u cijelom svijetu. Međutim, ako pogledate mapu svijeta uočićete da što vam oči kolutaju istočnije, reakcije na takav event postaju nemilosrdnije. Dok se o centralnoj osi i zapadnije, uglavnom mirno prepušta svaka vrsta aktivizma, pa i tog “pederskog”, na kontra strani svijeta se pjeva “od Rusije do Balkana neće biti pešovana”. Vrišti tako autistični blok ljudske vrste, uvjeren da se tako izražava muškost (da, najžešći protivnici istospolnog odnosa su muškarci). Muškost oni dokazuju protivljenjem svemu što im se kaže da nije normalno, da nije tradicija i da nije onako kako se propisuje da bi trebalo biti. Uvjereni su bili i u Splitu. Letimičnim pregledom nekoliko večerašnjih televizijskih priloga iz Splita, uočio sam te dubokoumne face izdignute ili isturene iznad ili ispred gomile koja urliče s pesnicama visoko podignutim u zrak, nerijetko i otvorenim šakama. Svakako da im je iz usta pljuštala popularna linčura: Ubij, ubij, ubij pederaaa… Nemoguće je oteti se utisku da je barem prvi red gomile ispunjen osobama “odranije poznatim policiji”. No, šta policija radi. Opremljena u kacige i štitove posmatra usijavanje atmosfere što potom, nimalo neočekivano, rezultira kamenovanjem povorke. Nije se znalo da će tutumraci navaliti na ljude koji su, eto, došli da se izraze svoje nešto nesvakidašnje, što krezubom piskavcu ne može biti jasno jer se još uvijek bori sa fenomenom savladavanja abecede. Nije policiji baš nikako palo na pamet da, pored onih pedesetak s bakljama, privede još tih nekoliko likova “odranije poznatih policiji”, pa da i sebi olakšaju. Jer kad rulja nema glavu, ne zna se ni ponašati kako je navikla, bez glave se nema smjera i hrabrosti. Ali, ko sam ja da policiju učim poslu koji ona radi već dugi niz godina. Valjda policija zna kako se obračunati sa ruljom, vandalima, huliganima… ili možda ne zna? Možda im baš treba pojasniti osnovne principe djelovanja u uslovima ugroženosti masovnom histerijom.

Bez obzira gdje ste na Balkanu ista će vas slika dočekati u istim situacijama. Već se vidjelo jednako u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu. I sve se jednako ponavljalo, sve je jednako bilo, i u svakom gradu ove ruralizovane teritorije je letjelo kamenje i padala krv. A moglo je da tako ne bude u Splitu. Ili nije? Možda je potrebno malo krvi. Možda se izlazi u susret huliganima za malo ksenofobnog pražnjenja u pauzi fudbalske sezone. Valja trenirati za jesen.

Ne bih da ulazim u opravdanost ili neopravdanost pretjeranog isticanja bilo čije osobnosti, jer o kakvom god se pretjeranom isticanju radilo nije dobro, ipak je malo preko glave svog tog fašizma koji dolazi kao naručen kad god i gdje god je pogodan i ima šansu da se prikaže, usnimi, provrišti. Dostojanstva nam svima fali. Sve nas pokadkad povuče zov divljine pa se razvičemo na najrazličitije načine kad nam prekipi. Al, ogromna je razlika između “jebanja majke” i smišljenog pokreta na ubistvo. Ono što se i u Splitu vidjelo nije protest i puko izrugivanje povorci. Da nije bilo kakve-takve policijske zaštite, sve bi se po već viđenom receptu pretvorilo u progon i masovno ubistvo. Niko, ali niko mi ne može reći da ona dvojica pojedinaca bez pola zuba, koji su stajali na čelu rulje i grlato je vodili u delirij, ne bi bili u stanju ostatkom zubala pokidati ljude koji su šetali rivom, prema maloj bini gdje bi održali koji govor i otpjevali koju pjesmicu. Krezubi su bili spremni tuči do smrti, i umrlog raskomadati. Iz očiju im nije vrištio puki gnjev već čisto zlo.

Jeste, najlakše je sada pametovati i vezati brdo rečenica, međutim, imao sam neku potajnu nadu da bi Split mogao pokazati drugačije lice od kontinentalnih jazbina koje su već toliko puta pale na ispitu. Ne, nisam neinformisan i nije baš da ne znam da je u srcu Dalmacije smisao također u tranziciji kao i drugdje, ali čovjek se nada na račun svega lijepog što ima u tom gradu i što mu je taj grad dao, kojeg voli bez obzira na budalaštine koje su neminovnost u razmjenama nepresušne ljubavi. Opet, kad se u glavi javi faca gradonačelnika grada pod Marjanom, kojem je jedini komentar na subotnji fašizam u njegovom gradu: “Bilo je što je bilo”, sve postaje jasnije. Posebno je jasnije da su dobro uzdrmani temelji vječite nade koja čovjeka tjera da voli grad kojem je loknica poput Keruma gradonačelnik, i da još uvijek sanja bolje nego što jeste.

Kako je sad, ne vidi se baš neka različitost svih nas od tih “kletih gejeva”, obzirom da smo već najmanje dvije decenije ugroženi monstrumom krezube ljudske gluposti. Smješno je koliko smo isti na ovim prostorima, iako se slomiše da nas obilježe kao drugačije. Bilo da si volimo tepati: hrvati, srbi, bošnjaci ili ostali; Sarajlije, Zagrepčani, Beograđani ili Splićani… svi redom smo potpuno ugroženi. Gladni ispunjenja osnovnih prava, dok nam krvi žedni besprizornici urliču na ušesa, mi i dalje uporno i neumoljivo dostojanstveno i tiho koračamo, bolesno strpljivi pred svakom pošasti koja nas poklopi.
Ne kontam.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Objavljeno u Nekategorisano

Jedan odgovor na “Sve mi je jasno ali ništa ne kontam”

  1. Poštovani Nermine,

    Nemam mnogo vremena, pa ću biti kratak. Molim vas da mi to ne zamjerite, nipošto to nije znak manjka poštovanja kod mene prema vašem stavu niti prema brojnim riječima kojim ga opisujete, već isključivo znak prokletstva ovog vremena koje nemilosrdno tutnja i juri.

    Dakle, ja svakako poštujem vaš stav i u njemu prepoznajem čvrstu moralnost i etičku ispravnost kojoj se klanjam. Jedino bih se usudio skrenuti vam pozornost (i molim da mi ne zamjerite moj hrvatski izričaj, pozornost nije ružna riječ) da u svom gorljivom zamahu vi – kao i toliki drugi dobri ljudi – činite jednu sistematsku grešku i time često dajete oružje u ruke zlonamjernicima. Greška se sastoji u miješanju tema koje jedna s drugom ništa nemaju.

    Primjerice, mislim da je greška kad velite da smo svi isti “do korijena”, a eto nastojanjem na suprotnom smo se “zatvorili u torove” što je ružno, pogotovo kad se usporedi s nekadašnjom “širinom”. Gospodine Nermine, naravno da smo svi korijenski isti – Hrvati, Srbi, Nijemci, Kinezi, stanovnici Samoe ili pak Vanuatua ili francuske Polinezije – u smislu da smo svi ljudi i da imamo ista prava u potrazi za srećom. Isti smo naravno u korijenu, jer svi potječemo od Adama i Eve ili pak od majmuna (koja god verzija je bliža vašem osobnom uvjerenju). Ali istodobno smo i različiti u nadgradnji, željama, potrebama, ukusima, navikama… Evo, uzmimo moja dva brata i mene. Svi imamo iste roditelje, dakle korijenski ne možemo biti “istiji”, zar ne? Ali jedan je pušač, a drugi nismo, jedan svira trombon po cijeli dan a drugi ne, jedan radi u noćnoj smjeni, jedan sprema doktorsku disertaciju, i tako dalje. Svaki od nas ima svoju obitelj i s njom živi u svom, odvojenom, stanu. To nas ne “zatvara u torove”, već nam omogućava živjeti svaki prema svom uvjerenju i potrebama a da pri tom ne smeta onim drugima.

    Ono što želim reći jest da je odvojeni život normalna pojava i da je potreban i pozitivan uvijek kada su različitosti tolike da bi jedna drugoj mogle smetati. Ničeg lošeg tu nema. Dakle, živjeti u svojim državama je jedno, a voljeti se ili ne voljeti, poštovati ili pak ne, je drugo. Jedno s drugim nema nikakve veze i nije dobro da se miješa između ostaloga i zato jer onda eto zlonamjernika koji će to miješanje već znati obilato iskoristiti.
    Drugi primjer je ova splitska priča o “paradi ponosa”. Tu ste pomiješali bar tri teme: seksualne ukuse, nasilje i fašizam. Zapravo i još po koju, na primjer sociološku temu (“što istočnije, to su reakcije gore”) i psihološku (“oni koji su protiv homoseksualizma, imaju problem s muškošću”). Dakle, seksualni ukus: odista svatko ima pravo na svoj – sve dotle dok nikom ne nanosi zlo – i potpuno je osobna stvar radi li to s osobom istog spola, s kozom, patkom ili trulom rajčicom. U redu? Slažemo se. Dalje. Nasilje je nešto najgore što čovjek čovjeku može uraditi. Nasilje bilo koje vrsti je zlo. Ogromno zlo. Svaki normalan čovjek osuđuje i treba osuditi nasilje. Može? I konačno fašizam. Fašizam je društveno-politička radikalna ideologija nastala u Italiji u tridesetim godinama prošlog stoljeća koja je uništena svršetkom drugog svjetskog rata; fašizam više ne postoji, ma koliko ga zlonamjernici i ljudi bez časti gurali u naša usta.

    Dakle, tu je zbrka. Čovjek, po toj izmiješanoj priči, ne može biti protivnik homoseksualnosti a da pri tom obavezno ne bude i fašista, nasilnik, Bjelorus i impotentan s malim pišom. Vidite li o čemu govorim? Tu je ta opasnost! Tako je to bilo i u Jugoslaviji: ako si protiv komunizma, onda si narodni neprijatelj; ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Čuvajte se te greške, poštovani gospodine Nermine, te strašne zamke miješanja tema. Ona vodi upravo u nasilje, ona je (uz sve ostalo) i pomogla rađanju fašizma.

    Koliko god to ne odgovaralo zlonamjernicima, MOŽE SE biti protiv homoseksualizma a da se pri tome NE BUDE NASILNIK, FAŠIST ILI UŠKOPLJENIK. Uz dvije iznimke svi ljudi koje poznajem nisu homoseksualci i ne misle da to spada u kategoriju normalnog. Ni jedan od tih ljudi nikad nije napao nekog homoseksualca ni riječju a kamo li djelom. Svi osuđuju fašizam. Svi osuđuju nasilje na splitskoj Rivi. Muškarci među njima predstavljaju normalnu sliku svijeta – neki ga imaju većeg, a neki manjeg.

    Ono što mješači tema zaboravljaju u ovakvoj situaciji je nešto suštinski bitno: nametanje svoje osobnosti i svojih izbora drugima i protiv njihove volje, TO JEST nasilje! Iznošenje svoje seksualnosti, pa ma koje vrsti ona bila, na ulicu – to je neukusno i odbojno i predstavlja nasilje. Nametanje svojeg manjinskog stava većini koja ga ne dijeli JEST upotreba sile. A sila silu rađa. Nažalost.

    S poštovanjem,
    Ivo O.
    Split

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *