Svi na jednog, jedan na sve

Misionari, modni kreatori, biznismeni, nadrealisti

Autohton, najstariji i najžilaviji pokret među sarajevskom omladinom, koji svoju dugovječnost duguje dubokoj, mističnoj povezanosti i ukorijenjenosti u prašnjavo tlo mahale sa kojega je potekao, ne primajući i ne priznajući nikakve strane uticaje, ili, kraće JALIJAŠI.

Već prema navedenom, lako je zaključiti da su jalijaši bili konzervativni mladići i tradicionalisti, sa originalnim sistemom vrijednosti. Za razliku od hašišara i šminkera, jalijaši su bili izrazito muški (mačo) pokret, revalidirajući tradicionalne vrijednosti (snaga, hrabrost, lojalnost) sa tek rijetkim pripadnicama (uslovno rečeno) ljepšeg spola.

Široke duše, nastojali su edukativno djelovati spram ostatka dekadentne, iskvarene mladeži, prvenstveno hašišara, ubeđujući ih snagom vlastitih argumenata (đonovi, šake, makaze, bokser) da ne treba da piju drogu, da skrate kosu i slično, a njihove radikalne metode znale bi dati (ili, kako se to sad voli reći, “polučiti”) određene rezultate, bar dok obraćenik ne izađe iz bolnice.

U pauzama svog misionarskog rada bavili su se sportom (skokovi “sa Bembaše, “na male”, boks…), te su lansirali jedan dalekosežan modni trend, inaugurišući trenerku (šušku) kao nezaobilazan dio garderobe, uobičajen i za večernje izlaske (tada u kombinaciji sa šimi cipelama – “pelama”).

Mjesto u hijerarhiji pojedinca moglo se precizno odrediti prema debljini zlatnog lančića (ćinćila), diskretno izbačenog preko trenerke, a u istu svrhu mogla je poslužiti i narukvica.

Mada je određen broj kriminalaca stasao iz njihovih redova, i pored čestih razmimoilaženja sa slovom i duhom zakona i organima reda, imali su čvrst kodeks ponašanja koji se poštivao: nikad više od petorice na jednoga – takozvana “igranka na leđima” – gazanje; djevojke su tek rijetko udarali nogama, bilo da traže novac ili ljubav nisu prihvatali “NE” kao odgovor; tuče bi započinjali iznenadnim ritualnim udarcem glavom – popularnim navlačenjem na vušegla (poljubac kobre)…

Slušali su uglavnom narodnu muziku, i poslije tridesetog piva često bi spadale surove maske uličnih razbijača, otkrivajući ih kao ranjive, sentimentalne osobe koje pjevaju, plaču, sjeku se staklom i udaraju šakama u zid, puni nekog neizrecivog jada.

Koristili su vrlo interesantan sleng, slikovit i živ, pun neobičnih, brutalnih psovki i originalnih zakletvi (zakletve mi, slobode mi, oca mi), a podlaktice su im bile šarene kao katalog impresionista (tetovaža je, istina, bilo i po krajnje neočekivanim mjestima – samo za dame). Umjetnik je inspiraciju crpio iz svijeta koji ga okružuje, punog zmija, mačeva i prijatelja. Ipak, najzastupljenija su bila ženska lica, tijela, imena.

Dešavalo se ponekad da otputuju poslom u inozemstvo, odakle bi se vraćali kao uspješni ljudi – skupa odijela su zamijenila šuškave trenerke, a lančići postali šokantno debeli, zasljepljujući prolaznike iz luksuznih automobila.

Svaki razborit mladić ili djevojka imali su prijatelja u njihovim redovima, zlu ne trebalo.

Kada bi stekli afirmaciju, postajali su dobri i tolerantni, ali do tada bi morali dobro okrvaviti đonove.

Njihovu magičnu privlačnost (ali s bezbjedne udaljenosti) za široke narodne mase, prvi su otkrili nadrealisti, “hapajući” kultne folove iz tog autsajderskog miljea, praveći karijere na onom što je u prigradskim dijelovima Sarajeva bila svakodnevnica.

piše: Marko Čejović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.