Jesmo, svi smo mi Ratko Mladić, ako ne i gori od Ratka Mladića. Svakako da u tome, kao i u svakom pravilu, ima izuzetaka ali kad bismo počeli izdvajati, zbog svake olakšavajuće okolnosti onda bismo svako pronašao poneku za sebe i ispalo bi da nismo svi Ratko Mladić. A jesmo, svi smo. Od prvog besprizornog koljača, do minderpuze koja se pokunjeno miri sa svim što joj vjetar donese, smatrajući to rukom neizbježne sudbine.
Sedam dana od tog čina koji je nakratko promijenio suhoparnost svjetske medijske scene, te istjerao nekoliko hiljada na ulice da se zalažu za idole umjesto za svoj stomak, jasno nam je svima redom koliko nam je sjećanje utrnuto i potpuno nezanimljivo. Na kraju sve ipak rezultira time da smo svi mi ustvari – Ratko Mladić. A zašto smo mi svi Ratko Mladić? Odgovor je jednostavan – jer jesmo. Sasvim isti, nimalo drugačiji. Vijest o hapšenju smo primili sa nevjericom kakvom je primaju oguglali na sve što im eventualno može donijeti bilo kakav vid zadovoljenja, dati uslov za popravljanje stanja, ponuditi mogućnost izmjene svijesti o gluposti.
Čini se da više ništa i nikad neće ujediniti ništa i nikoga na ovom prostoru. Doduše, jako smo dobro ujedinili čula u potrošenosti jer: oči smo već odavno osljepili tražeći u mraku tračak svjetlosti, usta su se odavno osušila svakodnevnom dehidracijom smislenog odgovora na uporne gluposti, uši odavno iako čuju više ne slušaju, preopterećene svakodnevnim ekskluzivitetom, okus nam je odavno bljutav jer smo i sami sasvim bljutavi, a mirišemo smrad što od zagađenog zraka koji nemamo namjeru pročistiti, što od izopačenosti ljudske vrste koje smo uzorni članovi. Dodir? Ne diramo se već godinama, zaobilazimo se i gledamo da u petoj brzini prođemo kroz svoje a tuđe, spremni da stisnemo rikverc čim zaprijeti opasnost od normalnosti.
Zašto smo svi Ratko Mladić? Zato što smo tu ali nas nema. Znamo da postojimo, ali se vješto krijemo, pa nam nekoliko hiljada potpuno pomahnitalih koji u normalnim uslovima nikad ne bi mogli ni prići gradovima, a kamoli centralnim trgovima, na istima izvikuju umobolne parole i slave voštane idole, pa već ne treba ni čuditi psihopatija Mare Kolundžije dok na banjalučkim protestima podrške generalčini, u mikrofon izgovara nevjerovatnu rečenicu: “Ratko Mladić je heroj, moje dete je poginulo pod njegovom komandom i neka je.” Ako imate nešto protiv tvrdnje da smo svi mi Ratko Mladić, onda porazgovarajte sa svojom majkom. Osigurajte da vas poput majke Mare ne proda nekom budućem ratku zarad ideologije, nacije, ko-zna-čega. Izganjajte si napismeno da između vas i vaše majke postoji sporazum o ljubavi majke i djeteta i da to ništa, a kamoli stasitost borca za neku stvar, ne može dovesti u pitanje. Što je sigurno – sigurno.
Ako vam nije dosta razloga zašto smo svi mi Ratko Mladić, idemo dalje. Krijemo se, dakle, vrhunski. Nema nas. Vrlo smo tihi, tajnoviti, zabačeni. Kao i kod Ratka, povremeno se pojavi neki glas o nama, nekim video-klipom posvjedočimo da smo živi, da smo viđeni u različitim tunguzijama i da nam pođahkad nešto nije dobro, al’ biće jer gajimo uvjerenje o samobitnosti i svevremenosti. Svi ponaosob smo sigurni da naš ideološki, vjerski, ovaj-onaj vođa misli isključivo na nas i puštamo mu da priča u naše ime, a dosljedno smo uvjereni da njegove aktivnosti nemaju nikakve veze sa uzaludnim bacanjem para na gluposti ili pretakanje u njegovu korist. Sasvim smo sigurni da nam vođa kad-tad namjerava sve to isplatiti.
Zašto smo, još, svi Ratko Mladić? Zato što smo svi zajedno zaboravili koliko smo truli. U toj trulosti se držimo zadatog. Iako imamo nebrojene primjere kako je trulost pogrešna i dalje insistiramo da pripadamo plemenima, a plemenska opredjeljenost nikad nije bila ništa drugo nego dokaz o spremnosti neprestanog sravnjivanja nekakvih računa. Rijetko se razračunavamo oralno, prečesto analno. A krv je već spremna da natapa zapuštene i neobrađene njive na koje se povratnici nikad vratiti neće jer: kad su ih protjerivali nisu to radili u demokratskom duhu izdajući potvrdu o reversu već su im pobili najmanje pola familije pa ih te uspomene malo tresu i razdiru; a kad su ih trebali vratiti pokrali su im namjenske milijarde i podijelili motokultivator da iskopavaju vlastite kosti i ovcu da nauče kako se bleji obješenog pogleda.
Zašto smo svi Ratko Mladić? Zato jer smo nakon hapšenja “starčića kojem se trese ruka” u sebi probudili brutalnost i bez imalo ustuknuća počeli nabrajati različite načine na koje bismo mu presudili, ne videći koliko smo mu u tom trenutku slični, opravdavajući svoje kukavičke nakane revanširanjem za hiljade onih koje je taj i takav način već prije petnaest do devetnaest godina odveo u “vječna lovišta”. Valjda su oni tamo, ako ta lovišta postoje, odustali od ovozemaljskog vječnog lovljenja. Šta nam se dešava u glavi kad pomislimo “krvolok će imati hotelski smještaj i toplu vodu”? Da se sjetimo Opsade Sarajeva u kojoj smo bili svedeni na bazno preživljavanje u iščekivanju metka ili gelera, tada nikad i nikom pa ni najgorem krvniku ne bismo poželjeli takav tretman. Ali nismo ništa naučili u te četiri godine “školovanja”, inače ne bismo bili skloni osvetama, a kamoli brutalnosti. Teško je to shvatiti, znam, ali nije ili ne bi trebalo biti teže od odustajanja ponovljenog scenarija sapunice “oko za oko” koja čovječanstvo trese već stotinama godina i po svoj prilici nema namjeru stati, a i da promijenimo kanal na drugom je opet sapunica “zub za zub”… Sjetimo li se Srebrenice, gradića u istočnoj Bosni, koji više nikad neće biti destinacija zdravstvenog turizma sa čudesnom crvenom vodom na Guberu, već će za vijeke vjekova, poput Jasenovca, biti i ostati isprika za arlaukanje o ugroženosti, vječnom “praštanju a ne zaboravu”. Biće nam predmet svakovrsnog potkusurivanja i izvlačićemo je kad god se ukaže zgodna prilika kako bi se pokazalo kako su jedni neupitno i vječno ugroženi od drugih i kako nas, ukoliko se odlučimo na ljubav, opet čekaju nova stratišta.
Jesmo svi Ratko Mladić. Jer svi ćemo ostariti i ruke će nam se početi tresti. Na samrtnoj postelji ćemo svi poželjeti jagode sa šlagom i uvijek ćemo gajiti paranoju da su svi protiv nas, te da smo samo mi u pravu. Iz svoje vukojebine smo došli da širimo pamet i uvjerenja, a za sobom ili skupljamo masu da nas prati ili smo i sami dio mase koja (će da) prati. Samosvjest smo zaboravili. Svoje mišljenje, ako ga i imamo, držimo isključivo za sebe i puštamo, onako slobodarski onesvješteni i nezainteresovani, da pod krinkom zajedničke poruke fašizam ponovo ore i ori našim ulicama i trgovima uvjereni da je to demokratija. A možda baš i jeste. Jer gledajući aktuelne utjerivače demokratije koji su odavno odstupili od principa zapisanih na zvaničnim notama koje nam pojašnjavaju teoriju demokratskog života, u stvarnosti su spremni na samo i isključivo krvoproliće koje kupa svaku demokratsku zoru.
Pomireni smo da jači jesu jači i da će zauvijek ostati jači. Ne pomišljamo više ni pokušati promijeniti svije(s)t, a kamoli vratiti jezičak na vagi pameti i gluposti, makar na jednak nivo. Dopustili smo već gluposti i ludilu da pretegne i da nam trgovci životom po popularnoj cijeni naplate više i opscenije nego ikad, uvaljujući nam prefarbanu trulovinu već viđenog. Sve dok je tako, svi mi jesmo Ratko Mladić i svi ćemo redom ostati Ratko Mladić. Jer nemamo se namjeru probuditi, nemamo namjeru čak ni pokušati pokazati, a kamoli dokazati da nam je dosta krvi, da nam hiljade fašista na glavnom gradskom trgu ne trebaju, da je vrijeme da se zabrane i jednom za svagda iskorijene sva ispoljavanja ludila, da nam se prestanu dešavati ravnodušnosti na smrt djeteta pod vođinim patronatom i za ko te pita kakve razloge.
Jesmo i ostaćemo Ratko Mladić dok god zašivenih usta bauljamo, dok dopuštamo da nam kreiraju stvarnost, a kad nas već potpuno izbezume svim uzrocima i posljedicama, nakon nekoliko dana odustaju od početnih namjera jer im je naišlo nešto bolje čime će nam napuniti gladne oči. A želuci će i dalje pričati svoju praznu priču dok će oči biti pune izmišljenih razloga za opravdanu glad. Ratko smo Mladić dok god ih puštamo da nam arlauču pozive na linč umotane u blagoslovljeni religijski plašt o vječitom oprostu. Dok god nas smatraju gotovim proizvodom koji ne može dalje od toga što jeste i dok biramo jedne te iste da nam rade jedno te isto. Dok god se skrivamo jedni od drugih lažirajući tobožnju ugroženost, nesvjesni da na kraju, kad se podvuče crta, ugroženost koja se pretvorila u način života, treba osjećati samo i isključivo od samog sebe.
Nakon reklama, saznajte termin novog psihološko-propagandnog rata na svim nivoima vlasti.
piše: Nermin Čengić