Tag: Nikola Sjen

  • Vlast u snijegu: apologija nesposobnosti

    Vlast u snijegu: apologija nesposobnosti

    Dva dana nakon što je palo ppola metra snijega, grad je i dalje pod ledom. Ne toliko zbog minusa u zimi, nego zbog pluseva u vlasti. Snijeg nije iznenađenje; dolazi tačno kada dolazi svake godine. Ono što bi trebalo biti iznenađenje, a odavno nije, institucionalna je tromost, nesposobnost koja se skriva iza fraze: “Tako je i u svjetskim metropolama.” Ta rečenica, izgovorena bez stida, više otkriva nemoć nego, gluho bilo, globalnu povezanost.

    Uređena vlast se mjeri sposobnošću da odgovori na predvidive situacije. Snijeg je sezonska rutina, a ne test improvizacije. Kada institucije ne djeluju, a građani čiste ispred svojih zgrada, guraju automobile i nabadaju kroz klizave trotoare, jasno je da sistem ne funkcioniše. Poređenje sa Parizom ili New Yorkom nije argument, nego dimna zavjesa.

    Zimska opravdanja

    Zimska služba ovdje ne čisti ulice; ona je čistač vlasti od odgovornosti. Njen glavni alat nije ralica, nego izgovor. Njena akcija nema plan, već nadu da će se snijeg sam postidjeti i otići. A ako ne ode — građani imaju lopate, kičmu i naviku da se snalaze. Što je više snijega, to više praznih i bezobraznih opravdanja. Nula učinka, maksimalna bruka.

    Vlast se ovdje ponaša kao da su građani problem, a ne prioritet. Relativizacija je postala filozofija: ako negdje drugdje ne funkcioniše savršeno, onda je dozvoljeno da ni ovdje ne funkcioniše nikako. Građani nisu birali metropole; birali su ljude da upravljaju gradom. Od njih nisu dobili odgovornost, nego izgovor. I dok snijeg i dalje prekriva ulice, vlast prekriva vlastite nedostatke.

    Snijeg u glavama

    Najopasniji snijeg nije onaj na cestama, nego onaj u glavama. To je snijeg ravnodušnosti, pod kojim se zatrpavaju kriteriji, odgovornost i osjećaj stida. Vlast koja ne osjeti potrebu da se izvini, nego da se poredi — vlast je koja ne shvata da treba da služi, već se samo brani nemuštim jezikom. I dok je grad postao klizalište, jedino što sigurno funkcioniše jeste mehanizam opravdanja — otporan na zimu, građane i razum.

    Građani zaista traže minimum: prolaznu ulicu, sigurnost za djecu, funkcionalni javni prevoz. Ne traži se savršenstvo. Ne traži se metropola. Ne traži se izgovor, a on se jedino dobija. Najporaznije nije što grad nije očišćen, nego što se niko ne osjeća odgovornim.

    Snijeg će se otopiti…

    Snijeg ovdje odavno nije simbol zime, nego upravljačke nesposobnosti. Snijeg otkriva sistem koji reaguje sporo, planira slabo i komunicira defanzivno. Vlast koja ne upravlja, nego se brani riječima, dokaz je da institucije nisu tu da služe građanima, nego da opravdavaju same sebe. Snijeg će se otopiti, ali trag nesposobnosti ostaje u svakoj neprohodnoj ulici, u svakom izgubljenom trenu, u svakom izgovoru koji zvuči kao globalna istina, a to nije.

    Ovaj grad ne čiste institucije. Ovaj grad čiste ljudi. I to je najtačnija slika stanja grada i države koji stoje po strani dok građani lopatama održavaju privid normalnosti. Snijeg koji se ne čisti dva dana nije problem zime — to je problem vlasti. A vlast koja se iza toga skriva pokazuje da joj je lakše upravljati riječima nego gradom. I dok snijeg polako nestaje, ostaje jasna poruka: snijeg je prolazan, ali nesposobnost je trajna. Snijeg će se, kao i uvijek, istopiti. Opravdanja neće. Ona su višegodišnja, otporna na sve vremenske uslove i redovno obnavljana svakim mandatom.

    piše: Nikola Sjen

  • Godina bez iluzija

    Godina bez iluzija

    Ako bi se protekla godina morala svesti na jednu rečenicu, ona bi vjerovatno glasila: svijet više ne pokušava da se pretvara da je stabilan. Maske su pale, retorika je ogoljena, a pukotine u sistemima koji su decenijama glumili funkcionalnost postale su vidljive i golim okom.

    Politika: normalizacija haosa

    Politički pejzaž protekle godine nije donio velika iznenađenja, ali je donio ono opasnije — navikavanje. Navikavanje na ratove koji se „ne tiču svih“, na diplomatski jezik koji ne skriva cinizam, na demokratiju koja se sve češće koristi kao dekor, a ne kao suština. Izbori se održavaju, ali povjerenje ne raste. Lideri se smjenjuju, ali obrasci ostaju isti.

    Posebno zabrinjava lakoća s kojom se autoritarne prakse danas više ne kriju, nego objašnjavaju kao „nužne“, „privremene“ ili „u interesu sigurnosti“. Politika je prestala nuditi viziju — nudi samo upravljanje krizom, a kriza, čini se, postaje trajno stanje.

    Ekonomija: rast bez ljudi

    Ekonomski pokazatelji su, paradoksalno, često „pozitivni“. Rast BDP-a, stabilizacija inflacije, optimistične prognoze tržišta. Ali iza tih brojki stoji surova istina: ekonomija se oporavlja brže nego ljudi. Rad postaje nesigurniji, srednja klasa tanja, a razlika između onih koji imaju i onih koji preživljavaju – brutalno vidljiva.

    Tehnološki napredak, posebno u oblasti vještačke inteligencije, otvorio je nova pitanja o radu, dostojanstvu i vrijednosti ljudskog doprinosa. Dok kompanije bilježe rekorde, pojedinci se pitaju imaju li još uvijek mjesto u sistemu koji sve efikasnije funkcioniše bez njih.

    Ljudska prava: selektivna savjest

    Proteklu godinu obilježila je i selektivnost empatije. Ljudska prava su ostala univerzalna u teoriji, ali duboko relativna u praksi. Stradanja se mjere geopolitičkom važnošću, a patnja dobija ili gubi na vrijednosti u zavisnosti od toga ko pati i gdje.

    Sloboda govora je formalno zaštićena, ali sve češće podložna algoritmima, pritiscima i autocenzuri. Prava postoje, ali njihova primjena zavisi od konteksta, interesa i trenutne političke klime.

    Kultura: otpor tišinom

    Kultura je, kao i mnogo puta ranije, reagovala povlačenjem i šapatom umjesto urlika. Veliki narativi su ustupili mjesto ličnim pričama, introspekciji i fragmentima identiteta. Film, književnost i vizuelna umjetnost češće su se bavili unutrašnjim lomovima nego velikim idejama.

    To nije slabost, već odraz vremena: umjetnost se povukla tamo gdje politika više ne dopire. U tišinu, u sumnju, u pitanje smisla.

    Sport: posljednja iluzija pravednosti

    Sport je i dalje nudio ono što društvo sve rjeđe pruža — jasna pravila i mjerljiv ishod. Ipak, ni on nije imun na novac, politiku i interes. Fair-play je ostao ideal, ali ne i pravilo. Ipak, u trenucima kolektivne radosti, sport je podsjetio da ljudi još uvijek žele vjerovati u zajednički uspjeh, makar na 90 minuta.

    Muzika: nostalgija kao odgovor

    Muzika protekle godine često je gledala unazad. Povratak starim zvukovima, reunion turneje, remakeovi i citati prošlosti nisu slučajni. Nostalgija je postala sigurno utočište u vremenu koje ne nudi jasnu sliku budućnosti. Nova muzika postoji, ali često bez ambicije da mijenja svijet — više da ga preživi.

    Društvo: umor, ali ne i kraj

    Opšte stanje društva može se opisati jednom riječju: umor. Umor od kriza, od polarizacije, od stalnog osjećaja da se „nešto mora desiti“, a nikada se ne desi ništa suštinski novo. Ipak, ispod tog umora tinja nešto važno — odbijanje potpune apatije.

    Ljudi još uvijek razgovaraju, pišu, stvaraju, pomažu jedni drugima. Ne zato što vjeruju u brze promjene, nego zato što je to posljednji oblik otpora koji ne zahtijeva dozvolu.

    Stvarnost kakva jeste

    Ova godina nije bila prelomna, ali je bila razotkrivajuća. Pokazala je gdje smo tačno, bez velikih iluzija i bez lažnog optimizma. Možda je to njen najveći doprinos: prisilila nas je da gledamo stvarnost onakvu kakva jeste.

    A tek kada se stvarnost vidi jasno, postoji i minimalna šansa da se jednog dana promijeni.

    piše: Nikola Sjen