“Čaša je razbijena, ali iz nje se još može piti.”

Kakva će biti ova noć? Kiša pada. Ni jedan prozor na okolnim kućama ne svijetli. Zbog sulude ideje o etnički čistim teritorijama, sutra jedan broj Muslimana mora napustiti Pale.

Ležim u sobi i osluškujem kako monstrum rata diše oko mene.

Ništa, apsolutno ništa, samo bol i strah.

Prekinute sve telefonske veze sa Sarajevom i “svijetom”. Da li mi je živa porodica, prijatelji, svi čestiti ljudi? Dok ga ne zaboli, čovjek ne osješa ruku ili nogu, tako je i s telefonom. Sada kad ne radi, kao da sam totalno odsječen od “spoljnjeg svijeta”.

Govorim si stalno: Što dalje otići od svega ovoga. Osjećam gađenje prema ljudima koji se ponašaju kao pacovi na brodu koji tone.

Na Palama, mom rodnom mjestu, u kome sam stalno živio od 1984. godine, proveo sam 110 (sto deset) dana u svojevrsnoj izolaciji, jer sam kao urednik i autor TV Sarajevo odbio da radim za Srpsku televiziju na Palama.

Veliki broj Sarajlija ne poznaje knjigu Mladena Vuksanovića DNEVNIK S PALA 1992, niti zna šta se nadomak Sarajeva dešavalo dok je Sarajevo tonulo u najdužu…