Sutradan, kasnije nego obično, spuštao se nosač Samuel u čaršiju. Bio je u svom starom odijelu, s konopcem prebačenim preko ramena, u masnom fesu. Koračao je tromo. Njegov težak korak tupo je odzvanjao u sokaku. Bio je neispavan. Boljela ga je i glava.

Nosač Samuel lutao je ulicama i smišljao zašto ga je ujak pitao da se nije možda svadio s Jakovom. Nije mo gao da dokuči. Ušao je Isakovu berbernicu. Tu je našao bakalina Sadu.

Tih dana nosač Samuel raspitivao je, onako u razgovoru, pošto je so u vrećama, gas u kantama, zejtin u tulumu a šećer u glavama. Trgovac Binjo izmamio je nosaču Samuelu tajnu.

Nosač Samuel izljubio se s ujakom. Čitave noći gotovo nije spavao. Deset dukata! Deset dukata će dobiti. Sutradan, kad je izišao na sokak, učinilo mu se da je dan ljepši od svih dana prošlog ljeta. Koračao je živo.

Te jeseni – bilo je to 1874. godine – imali su nosači puno posla. Bilo je rodilo voće vrlo obilno. Svaki dan dogonili su seljaci na sarajevsku čaršiju na stotine sepeta šljiva

Prilika za Saručinu udaju ukazala se istom u nosaču Samuelu. Prije dvije godine umrlo je tome čovjeku dvoje djece, a na ljeto je ostao udovac. Papučo ga je odmah uzeo na oko.

Ni otac, ni maćeha, ni brat Jakov nisu pomišljali na Saručinu udaju, a Saručine drugarice imale su već i po dvoje, neke čak i po troje djece. Saruči se često otimao težak uzdah iz dubine duše.