Tajna Vilsonovog šetališta

Ritual je uvijek isti: sastanemo se na Vilsonovom, ispred Treće gimnazije, svi lijepi i elegantni, trudimo se da ostavimo što bolji utisak, da raji pokažemo kako smo uspjeli i kako nam je dobro u životu. Onda se ide u restoran. U početku smo svi ozbiljni, malo zategnuti. Poslije prve loze otvora nam se apetit i razveže jezik.

Vilsonovo šetalište, Sarajevo
Lipe u cvatu djeluju na nas kao droga

Lipe cvatu, vrijeme je da se ide u Sarajevo. U junu miris lipe brzo se širi i u dva-tri dana ovlada cijelim gradom. Lipe u cvatu djeluju na nas kao neka lagana droga. Omekšamo, uzdrmaju nam dušu, odjednom smo sentimentalni, na licu se pojavi poluosmijeh, tipičan izraz osobe koja razmišlja o nečem dragom i lijepom, o nekoj slatkoj tajni, o nečemu svome. Lipe u cvatu nam povrate volju za životom, poželimo da nam je dobro, da uživamo, da budemo sa prijateljima.

Vilsonovo šetalište, Sarajevo
Sve polazi od Vilsonovog šetališta, tamo je žarište

Lipe, naravno, cvjetaju svake godine. Pa ipak, to posebno stanje duše koje u nama izazivaju, uvijek iznova nas iznenadi. Nekoliko dana nismo sigurni šta nam se događa. Sve se pitamo zašto smo odjednom bolje raspoloženi, mekši. Onda jedno jutro otvoriš prozor, u sobu provali miris lipa u cvatu i odjednom ti je sve jasno. Sve polazi od Vilsonovog šetališta, tamo je žarište. Aleja lipa u centru Sarajeva duž lijeve obale Miljacke, dugačka je dva-tri kilometra. Četveroredne lipe posadili su Austrijanci prije gotovo 100 godina. U vrijeme Austrougarske monarhije napravljeni su razni parkovi, posađene druge aleje, i lipe, kao prekrasni drvored divljih kestena koji prati put od Ilidže do vrela Bosne. Međutim, nijedno od tih mjesta ne izaziva u nama osjećaj tako mio i snažan kao Vilsonovo šetaliste.

Vilsonovo šetalište, Sarajevo
Lipe sa Vilsonovoga su preživjele i zadnji rat

Kad je napravljena, aleja je nazvana po Kalaju, austrijskom visokom činovniku koji je bio guverner Bosne i Hercegovine. Ime je promijenjeno u Vilsonovo u čast američkog predsjednika Thomasa Woodrow Wilsona, koji je spasio Bosnu austrougarske aneksije, objaviši rat Monarhiji. Tokom Drugog svjetskog rata, ustaške vlasti, koje su pripojile BiH fašistickoj drzavi NDH, predjenuli su ime Vilsonovo, u Promenada Musolini, u čast svog tadašnjeg saveznika. Nakon rata, aleji je vraćen stari naziv – Vilsonovo šetalište. Lipe sa Vilsonovoga su preživjele i zadnji rat. Kada su Sarajlije, da bi se ugrijali, iz očaja sjekli drva u parkovima, lipe sa Vilsonovog šetalista niko nije dirao.




Dok smo bili mali i mlađi, Vilsonovo nam je bilo skrovište, bilo je naš saveznik u mladalačkim avanturama. Guste grane lipa, koje na pojedinim mjestima dotiču zemlju, štitile su nas od zabrinutih pogleda roditelja, sumnjičavih nastavnika i znatiželjnih komšija. U Vilsonovo se ulazilo da bi se prvi put poljubili, da bi osjetili po prvi put okus usana drage nam osobe, da bi se dotakle propupale grudi jedne plavuše ili crnke. Ulazili smo nesigurna koraka i sa srcem u grlu, a izlazili preobraženi, sigurniji, s rukom u ruci.

Vilsonovo šetalište u decembru (Sarajevo, 19. decembar 2016, foto: Mina Coric)
Vilsonovo šetalište u decembru (Sarajevo, 19. decembar 2016, foto: Mina Coric)

Neki su vjerovali da poštena djevojka ne bi trebalo da se pusti da je ‘neko’ odvede na Vilsonovo. Moj komšija, profesor muzike, kontrolisao je i pratio kćerku ne bi li je sačuvao od momka koji, po profesoru, nije bio dostojan njegove kćerke. Pun sumnje, jedno veče se uputio na Vilsonovo. U ruci je nosio stari, drveni kišobran. U mraku, slabo šta je mogao da vidi, tumarao je od jedne do druge sjenke. Greškom, nekome je dao dva tri “kišobrana” preko leđa. Neki su se uplašili i pobjegli, a jedan dio se naljutio zbog uljeza koji ih je smetao. Trojica momaka krenuli su za profesorom koji je iz Vilsonovoga izletio kao brzi voz iz tunela: jedva je sačuvao leđa od nezadovojnih momaka.

Vilsonovo šetalište, Sarajevo
Vilsonovo je dio našega života

Jednom prilikom, sjećam se, mlađi par je sišao sa Vilsonovog do same Miljacke, legli su na travu i počeli da se grle i ljube, vjerujući da su sasvim zaštićeni od radoznalih pogleda. I jesu, bili nevidljivi sa Vilsonovog, ali s druge strane Miljacke bili su izloženi kao na pozornici. Ubrzo su se na prozorima zgrade, preko puta, načičkale glave radoznalih komšija. Navijali su, smijali se i glasno komentarisali. Cura i momak su kasno shvatili da imaju publiku. Ali, nisu se zbunili, mahnuli su radoznalcima i nastavili tamo gdje su stali. Nakon toga, publika je postiđena napustila scenu.




Nakon mladalačkih avantura, Vilsonovo je nastavilo da bude dio našega života. Tamo smo se vraćali da se odmorimo, da sjednemo na klupu i čitamo, da razmišljamo i uživamo. Onda smo na Vilsonovo vodili djecu, a poslije i unučad. Po tradiciji, na Vilsonovom se sastaju mnogi koji slave godišnjicu mature. Već od polovine maja i cijelog juna, tamo se smjenjuju grupe nekadašnjih maturanata. Svakog juna, već 40 godina, na Vilsonovom se nalazim sa mojom rajom iz gimnazije. Godine 1991. došla sam iz Beograda na proslavu dvadesetogodišnjice mature. Za vrijeme rata, oni koji su ostali u Sarajevu, sastajali bi se i “slavili”. Razumije se, bilo je to imitacija proslave, više u inat, ali ipak tradicija nije prekinuta.

Vilsonovo šetalište, Sarajevo
Govorimo sve glasnije, sve češće u jedan glas

Lipe cvatu ponovo. Žurim da se nađem sa mojima. Hitam da se nađem s ‘vjekovnim neprijateljima’, s ‘članovima plemena koja se oduvijek mrze’, sa onima koji ‘u genima nose mržnju’. Ironiziram, naravno, izjave diplomata i novinara koji su upravo to tvrdili za vrijeme posljednjega rata. Žurim da vidim Medihu, visoku s prekrasnim ljubičastim oćima, uvijek na dijeti i uvijek s nekim kilogramom više. Dolazi i Mladen, bio je jedan od najboljih đaka u razredu, emigrirao u Kanadu, napravio i patentirao par izuma, pa se vratio u Sarajevo ‘jer taj svijet nije za mene’. Dolazi i Vinka, u ratu izbjegla u Srbiju, kod rodbine joj je bilo tako da je vjerovala da će joj biti lakše ako se vrati u opkoljeno Sarajevo. Iz Vašingtona stiže Mirsada, nismo se vidjeli 20 godna. Gnjavila sam je perspektivom da napravi karijeru manekenke, ubijeđena da su njene krupne, srneće oči, ljepše od onih nekad popularne Twigi. Iz Latinske Amerike, dolazi Aco, iz Kanade Lena; Ranka i Radovan iz Republike Srpske, Jasminka iz Beograda, Sejda iz Dubaia, Nada nam šalje pozdrave iz Australije, ove godine ne može, grli nas i traži da joj pošaljemo slike. Gordana i Branka iz Kanade opravdano izostaju, i one pozdravljaju svoje, Savo i Zvjezdana dolaze iz Praga. Lenka je cijeli rat bila u Sarajevu. Ona je jedan od organizatora ovogodišnjeg okupljanja. Minijaturna, i sada kao baka, liči na djevojčicu. U ratu, prvo su je prebili na Grbavici, a onda kada se dokopala centra – snajperista je pogodio centimetar blizu srca. Dolazi i Vesna, njen čarobni osmijeh nije se ni mrvu promijenio. Nataša je kao i prije četrdeset godina ‘mirna ko’ špricer’, smirena je kao da joj je sve u životu bilo potaman, a znam da nije. I Hajra dolazi. Kao gimnazijalka bilo je dovoljno da trepne svojim dugačkim trepavicama pa da svi momci iz razreda ‘popadaju’.

Vilsonovo šetalište, Sarajevo
Hoće li neko ponovo otkriti tajnu Vilsonovog šetališta?

Ritual je uvijek isti: sastanemo se na Vilsonovom, ispred Treće gimnazije, svi lijepi i elegantni, trudimo se da ostavimo što bolji utisak, da raji pokažemo kako smo uspjeli i kako nam je dobro u životu. Onda se ide u restoran. U početku smo svi ozbiljni, malo zategnuti. Poslije prve loze otvora nam se apetit i razveže jezik. Onda se prelazi na vino i pivo. Govorimo sve glasnije, sve češće u jedan glas, prekidamo jedni druge, govorimo istovremeno, spominjemo šta smo radili, kako smo podvaljivali profesorima, kako smo ‘barili’ cure, i kako smo se ‘uvaljivale’ momcima, smijemo se bez razloga, nazdravljamo. Onda muški olabave kravatu, pa skinu sakoe, u to žene olabave pojas koji ih previše steže u struku. Poneka skine cipele nove koje je žuljaju, “ne smeta, i onako smo medju svojima”. Sve češće se izgovara ‘sjećaš li se’, pričaju se stare šale, po neko prizna ljubav ili simpatiju koju je decenijama čuvao kao tajnu, prisjećamo se zajedničkih avantura…

Baš zato, kad razmišljam o današnjim generacijama, dođe mi žao. Rastu, ne zajedno, već jedni pored drugih, žive u svojim paralelnim svjetovima, neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima. I nikad, nažalost, neće saznati tajnu Vilsonovog šetališta.

piše: Azra Nuhefendić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *