Nezaobilazni dio snježne kupo-prodajne priče su najpopularniji predmeti digitalnoga danas – lopate
Sarajevo je u noći s petka na subotu zadesila paklena sudbina grada na umoru, a ‘manifestacija’ još uvijek traje. Desilo se tako gradu na obje obale rijeke Miljacke da nakon dvije decenije jedne vrste blokade, koja baš i nije prestajala govorimo li o duhovnom, već četvrti dan bude pod nešto drugačijom vrstom, ovaj put prirodne blokade na koju, za razliku od one prve čovjek baš i ne može uticati. Ova, aktuelna blokada je samo naizgled bezazlenija od prethodne gdje se aktivno ginulo i komadalo, usput se uzajamno pomagalo i većinom zajednički pronalazio način preživljavanja. Tada je moćna manjina vedrila i oblačila zbiljom i spiskovima humanitarne pomoći. I ovaj put se još jednom pokazuju ljudi, ističući svoje istinsko, besmisleno lice već od popodnevnih subotnjih sati da bi se sve proteglo tokom nedjelje i naslonilo na ponedjeljak, ušavši u skoro sasvim prilagođeni utorak.
Za razliku od tiražnih medija koji doživljavaju poplavu samobitnosti ili ‘podižu moral’ braneći vlast uputama kako svako treba o sebi da se zabavi (kao da inače nešto drugo i radimo), ovdje ću pomenuti stvarno stanje, stvarnu sliku, šarenu, ne uvijek blještavu, ali ne i uvijek crnu. Za početak da konstatujem kako smo se još jednom uvjerili ko smo i šta smo i kako nam malo treba da se prilagodimo na svaku situaciju. Manjinski ali brutalno koristimo i u teškim vremenima grabimo ono za šta nas proklinju. Tako imamo primjer “naših hrabrih” taksista koji su, čast izuzecima, po oprobanom ‘aerodromskom’ principu, određivali cijene svojih usluga upetostručujući naknadu kako to već godinama čine njihove kolege sa štanda u sarajevskoj zračnoj luci. O inteligenciji ljenoguza koji ne odbijaju da plate tražene tarife je suvišno i govoriti.
Valjda najupečatljivija pozitivna slika Sarajeva u snijegu do sada je cvrčak s trećeg, koji je razdraganim roštiljdžijama što su u pauzama kajmačenja bacili i koju lopatu snijega na stranu, svojim klarinetom dao krila i ubrizgao dodatnu dozu entuzijazma za više, bolje, brže, jače. Bilo je tu i uvijek spremnih “ekstremista” koji su skakali sa spratova i mostova u snježne nanose, zaljevali se snijegom nasred ulice, šetali se svježe nabildani glavnom džadom, boardali Titovom… veseo neki svijet.
Protekla tri dana su sve prodavnice, koje su uspjele natjerati radnike da otključaju, ostale bez zaliha brašna, germe i ulja. Slijede ih šećer, so i druge namirnice potrebne za bazno preživljavanje. Bilo bi bezobrazno stajati sa strane, posmatrati vlasnike prodavnica i tržnih centara kako lupaju glavom o zid što se ne dosjetiše na vrijeme pripremiti zalihe kurentnih roba. Ne mari, padaće opet. Kažu da se u nedjelju strašno mnogo kupovala odjeća. Nezaobilazni dio snježne kupo-prodajne priče su najpopularniji predmeti digitalnoga danas – lopate. Tako je bilo “veseljaka” koji su do zaključivanja kase u petak svoje lopate cijenili po 6 KM, a već u subotu im je cijena skočila na 15-20 KM. Neprovjerena je informacija da je neko negdje nekom lopatu naplatio po idiličnoj cijeni od 80 KM. Apsolutno ne sumnjam da je istina.
Nije prošao ni dan nedaće, a već je na metar i po snijega postavljena i prva kesa smeća. Taj spomenik novovrijednosnoj urbanosti koju godinama razvijamo je pokazatelj kako je prepametni čovjek doveden do tačke kada je natjeran rezonovati da kesa smeća koju izbaci na hrpu snijega, jer su kontejneri zatrpani, bolje stoji gradu i ulici nego njegovom strpljivom čekanju obavještenja kako je cesta očišćena i kako su u obilazak krenuli kamioni koji kupe smeće. Računa prepametni da je niska temperatura, a negdje je nekad čuo da se na niskim temperaturama bakterije ne šire, inače ne bi on. Nikako, a-a. Zaboravio je prepametni u kojem vremenu živimo i da je sklonost bakterija i ostalih pih-kaka ka modifikovanju izraženija nego ikad. Bruka je udvostručena kad se u javnim glasilima začuo vapaj lokalnog komunalnog preduzeća za građane koji nisu uspjeli sami dokučiti nebulozu odlaganja smeća dok se ne otkopaju kontejneri.
Izašla je i vojska da otkopava tramvaje, autobuse, “građane”. “Građani” su se za to vrijeme boardali, grudvali i ozareno pentrali po hrpetinama, slikajući se nared ulice gdje inače mimo novogodišnjeg dočeka baš i ne mogu bezbrižno prohodati. Što se tiče vojske koja je otkopavala grad, riječ je o EUFOR-u – austrijskom, egipatskom i turskom. Za domaću ne znamo ni da li je imamo, a i ako je imamo koliko je imamo i jesu l’ u snazi da prilete ‘vako kad zatreba. Al’ vojsci se u lopatu ne gleda. Samo nek’ ne puca(ju).
Bilo je i glupošću odsmijanih situacija poput one kad je na jednom od vanrednih programa gledateljka zvala da se požali kako, tokom najvećih snježnih padavina, nije zadovoljna čišćenjem ulice: “Molim vas lijepo, ja sam u Hadži Idriziovoj ulici, u strogom centru Sarajeva. Kroz ulicu je očišćena samo uska staza, kao seoski puteljak. Ovo je nečuveno!”. Voditelj je promptno reagovao: “Gospođo, a da izađete s lopatom i proširite malo tu stazu?”. Tu, tu, tu…
Lijep gest studenata koji su u starogradskoj opštini dobrovoljno čistili snijeg onako ‘od sebe’, ne naplativši ponuđeni novac uz obrazloženje kako smatraju to svojom građanskom dužnošću. Možda nas foliraju, al’ fina je bar i pomisao da ovdašnja mladost ima budućnost. Pohvalan je rad aktivista Crvenog krsta i Narodnih kuhinja koji su hranili gladne i nemoćne, kao i Gorske službe spašavanja, apotekara i medicinara koji su uz svoj posao na pojedinim područjima raščišćavali snijeg umjesto ušuškanih komšija.
Sve rečeno, ružno i lijepo, tužno i smješno, ‘vako ‘nako, neće nas, nažalost, pokolebati u neznanju i nedostatku želje da budemo bolji ljudi. Nećemo htjeti poboljšati svoj odnos jednih prema drugima. Već s prvom sunčevom zrakom ćemo se opet otuđiti, a automobile nastaviti da parkiramo gdje nam je volja. A eto, da za početak izbjegnemo barem to što je stvaralo najveće probleme tokom ove “prirodne i druge nepogode” i počnemo poštovati uzus o parkiranju na propisanom mjestu? Eto samo to i čišćenje bi išlo brže i već bi možda bio prohodan i aktivan grad kojem Civilna zaštita, naučili smo u protekla četiri dana, baš i ne treba. Bilo bi super da griješe svi oni koji smatraju da će ovo ‘divno i radosno zajedništvo gdje komšija komšiju pazi k'o rođenog’ nestati s prvim otopljenim slojem snijega, ako ne i prije. Ali znamo se, zar ne?
piše: Nermin Čengić