S visine od nekoliko desetina metara lanac drogerija “dm” poručuje Sarajevu da su žene ljudi, zaključivši valjda prethodno da je prijestolna bosanska čaršija jedno zaparloženo leglo patrijarhalnih vrijednosti.
Jer šta bi drugo slogan ‘Tu sam čovjek\’ imao da znači? Da u cm-u kupuju magarci? A u sem-shopu gusjenice? A u kozmo-u ružni pačići? Istina, grad je pun žena spremnih da služe muškima, pristajući na kostimografiju rodnih uloga, ali ipak ostaje nejasno čime je baš dm zaslužio da razvije stijeg borbe za ravnopravnost spolova. Hoće li zaista kozmetika uspjeti tamo gdje je mozak omanuo?
Veselo i ljubičanstveno proglašavajući svoj prostor (tu) mjestom ženskog oslobođenja, dm i njegovi najamni marketinški inžinjeri podrazumijevaju da izvan miomirisnog oblaka žena nije čovjek. Za njih je ona u šopingu čovjek a za svekrvu u kući zmija. Ili škorpija. Ili zolja. Kad kupuje sapun čovjek je, a kad razgovara o politici – guska. Ili Koza. Ili kokoška.
Kad kupuje antismežurative čovjek je, kad se njima maže – krava. Ako uprti vrećice iz dm-a onda je čovjek, a kad ih tegli s Markala onda je mazga. Za prodavce krpi i deterdženata je čovjek, za komšiluk krmača. Kad plaća lakove i ruževe – čovjek, kad se dotjera – kučka. Čovjek je kad se raspituje za zdrave žitarice, kobila kad ih kuha i jede. Među tezgama čavrlja ljudski, na poslu krešti kao svraka. Tu ako nije čovjek nije nigdje, tamo ako nije slonica, onda je glista. U dm-u je Aska, u životu ovca.
Njena vuna grije mnoge grabežljive prste i njeno meso sladi mnogu gladnu njušku. Njena su jagnjad božije davanje, njeno blejanje radost pastirska. Nju slavi i njoj podilazi dm svojim veselim barjakom na brand new staklenom čardaku, sagrađenom na ruševinama nekadašnjeg kina Kumrovec.
Kino (nazvano po rodnom mjestu jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza) valjalo je srušiti jer se u njemu ovce nisu čarobnim sprejevima pretvarale u ljude, kao što se pretvaraju kad uđu drogeriemarkt. U tom kinu ostajali su stoka fascinirana filmskim žurnalima, uskraćena za reklame coca-cole, alweysa i wrigleya fascinirana snimcima nošenja štafete, pristajanja Galeba i udarničkih podviga.
I državu, kojoj je Kumrovec bio važna tačka na mapama đačkih ekskurzija i partijskih karijera, trebalo je srušiti iz istog razloga; da bi se na njenim ruševinama sagradio mirisni raj pun zdravih plodova trulog kapitalizma.
Staklene plohe modernih višespratnica dižu se spram neba kao ogledala puna vedre potrošačke budućnosti. Tu ovca postaje čovjek. Dok korak iza tih staklenika, na rubovima nekadašnjih trgova, u zgradama zauvijek oslobođenim sunčeve toplote i svjetlosti, čovjek postaje majmun.
S bananom, umjesto štafete, u smežuranoj pesnici.
piše: Nenad Veličković