Već 20 godina smo bolji ljudi

Sve ti je to relativno. Pet, deset, dvadeset, pedeset. Sve je relativno i sve je sasvim dosadno za vječite ponavljače ispita koji garantovano nikad neće položiti. Olako se zaboravlja. Zakržljao je interes za iskustva odbrane od bezumlja. To je normalno. Zašto cijeli život provesti u borbi za Dobro protiv Zla, kad je lakše Zlu se prikloniti.

“Rupa?” “Super!” “Jao, vidi kakve su vam fasade, kako to za svo ovo vrijeme niste sredili?”, smiju ti se u lice tvoji gosti. Ne žele oni da se smiju, kulturni i fini, ali vidiš, osjećaš njihov podsmjeh uzrokovan manjkom rezultata odbrane od zvijeri.

Znamo da zvijer nije mrtva, da je tu, iza ćoška, čim prođeš tunel. Svoje tragove je ostavila po šumama i gorama, i danas uzima danak neiskustvu slobodarski nastrojenih pripadnika ljudske vrste. A sjećaš li se kad si stavljao radio na prozor kako bi se zvijer zbunila i pobjegla glavom bez obzira. Sjećaš li se radio-amatera, crvenih-krstova, adri, merhameta i karitasa? Sjećaš li se ko te se tada sjetio, a koga se ti danas sjećaš? Nestao je taj neophodni odnos prema sebi i svojoj historiji od koje, džaba sve, ne možemo pobjeći. Šta danas znači tabla lima? Nekad se za nju bogatstvo davalo, pa još malo konzerviranog ili refuznog bogatstva da neko od table napravi kockastu ložionicu koja trpil sve – od, često, cipela do, rijeđe, drva. Šta ti danas znači sve to? Da li se ikad i desilo? Ha?

Mi, iz opsade

Tek dvadeset godina je prošlo od početka, i 16 godina od kraja “logorovanja”, a već ti se smiju. Ismijavaju tvoju glupost kojom si vođen dok si ketio ispred česmi po kojima su padale olovne kiše. Plaze ti se u lice oni koji nisu morali dane završavati žmirkavim svjetlom kandila od pertle i teglice i ulja, tristo puta pretopljene svijeće koja odbija da nastavi goriti jer nema od čega. Škrguću finjaci koji ne mogu shvatiti da bi ti, budala kakva jesi, i sutra isto činio. Bi! Znaš da bi. Hiljadu puta ćeš reći da ne bi, ali bi. Jer ne znaš drugačije, pravljen si od ovog ovdje i za ovo ovdje. Bilo gdje drugo si ono što jesi kad god gdje drugo odeš. Nije to da se ti ne želiš prilagoditi već i ne znaš. Jedino ti ovaj rupičasti asfalt prijanja nozi, svaki drugi je nažulja.

Mi, iz opsade se i danas poznajemo. Iako smo se izdeformisali debljinom, borama, modom, imamo zajedničku iskru u očima koja nas baca o zid određenim danima, na određenim mjestima, pri pomenu određene činjenice, kad se vidimo. I kad šutimo. Daleko bilo da smo svi isti. Glupo bi bilo da se svi, ko jedan, slažemo. Različitih karaktera tu ima, ali, kad se danas i ne podnosimo, jedni druge savršeno kontamo. Nije to samo do zajedničkog iskustva. To je dublje. Naše iskustvo se rijetkima desi. Mi se zaista kontamo i doživotno smo povezani u mjeri u kojoj nikad nećemo moći biti vezani za nekog ko nije prošao ono što je morao proći ako danas želi reći da voli ovaj grad. Da voli Sarajevo. Ta se ljubav da izmjeriti.

Kad god imam priliku, uvijek dajem prednost svakom ko je proživio hiljadu i po dana pod granatama, i tako ću raditi dok sam živ. Nek je diskriminacija i nek je rasizam i nek je šta god još može da se izvede iz takvog stava. Nek priča ko šta hoće, ja znam da smo mi koji smo je preživjeli, daleko bolji ljudi od svih drugih. Jedini bolji od nas su naši mrtvi, ali kako su oni mrtvi, ostajemo samo mi preživjeli mrtvi. Svi ostali nek’ se grizu što ne mogu biti bolji. Kao mi. Ipak, ni najvećem dušmaninu ne bih poželio da nam se pridruži. Titula nas previše košta i nikom ništa ne znači. Ali ona nije tu da bi se naplatila već da bi napravila distinkciju između nas i svih drugih, koji ne znaju šta znači 20 godina postavljati jedna te ista pitanja u čije odgovore više nismo sigurni.

Pitanja stara 20 godina

Sjećas li se ubijenih života? Sjećaš li se uništenih ljepota? Sjećaš li se, živis li u komšiluku u kojem, za nedjeljnim ručkom, neko fali već 20 godina? Pamtiš li? Je li ti bitno? Znaš li ko si? Ideš li zbog toga u bogomolju? Očekuješ li revers za svoje patnje od svevišnje gnusobe koja ti je na leđa spustila smrdljivi geto? Gdje ti je potvrda za izrešetani golf? Jesi li tražio povrat imovine koju su ti vojaci pokupili kad su se vraćali sa stražarskog mjesta u podrumu tvoje kuće? Smiješ li? Sramota li te je? Ko će ti uopšte vjerovati da si oštećen? Nepravedno oštećen i pokraden? Možda te je i stid? Halalio si sve to? Nije ti više bitno? Možda si se prilagodio?

Odeš li na groblje onima koji su tvoj metak preuzeli? Zastaneš li pored groblja gdje leži neko s kim si dijelio zalogaje u memli i ilovači preplitkog rova? Sjećaš li se sebe iz tog doba? Dobro ti stoji maskirna, jelde? A dobro je bilo, nemaš se šta žalit’, dok su se pizduni razvlačili po gradu, ti si izigravao divojarca, penjao si vrhove bolje i brže od najboljeg alpiniste, a djevojka je tada cijenila tvoju nenadmašnu kondiciju?

Šta danas jedeš? Je l’ istina da se po ulici mogu vidjeti komadi odbačenog hljeba iako je rečeno “nikad više”? Je li istina? Je li istina? Je li istina? Je l’ istina da se mogu vidjeti komadi odbačenog hljeba po ulicama? Zna li taj koji ga je odbacio da se u redu za hljeb ginulo? Isti taj hljeb koji taj nehljebović baca je bio razlog za smrt?

Je li tebi jasno zašto nikom nije jasno da ne želiš naplaćivati mjesečne demobilisane crkavice pa makar crk'o, jer jednostavno ne želiš učestvovati u ovom “što će jednom proći”? Ne treba ti njihova milostinja, njihove marke nedostatne za redovno imati štrucu hljeba na stolu.

Mrziš li?

Jesi li kivan na pobjegulje? Pravdaš li ih? Pokušavaš li im pronaći smisao u nastavku bavljenja njihovom izdajom? Šta, prepali se? Boje li se sada? Sad kad ne puca, kad ne pada, kad se ne oskudjeva, znaju li šta je strah? Stvarni strah, koji ledi tijelo, skuplja žile, lomi kosti, muti pamet, tjera da ubiješ da ne bi bio ubijen, znaju li šta je to?

Mrziš li? Ti to ne znaš (pitam te glupost) ali – mrziš li? Smeta li ti neko? Osim četnika? Osim ustaša? Osim balija? Smeta li ti demokratija samo što se tako zove ili zaista ne vjeruješ u taj sistem koji se još nije odlučio kako da postoji. Kako petnaestogodišnjaku objasniti fašizam? Avazom? Hahaha… Klin se klinom NE izbija.

Zašto redaš sva ova pitanja? Mora neko, a slabo se ko odvaži više spomenuti? Danas je to sramota, reći i priznati da si bio u opsadi, a da je danas opsada u tebi? Nisi jedini, ima ih još? Blago mrtvima? Teško preživjelima. Dostojanstveno je umrijeti, glupo je preživjeti?

Laže li te ko danas? Iskreno reci, barem onoliko iskreno i samouvjereno kao kad si nikad ostvarenom kapetanu otpjevao “knjiške ljude”, a on te gledao k'o da si mu se napsov'o za tri koljena. Kad si se popeo na vrh konopca u tarčinskoj fiskulturnoj sali i odvrištao “child in time”, u originalu i svi su bili uvjereni da si puk'o? Tad je to bilo preporučljivo. Danas znaš da te sigurno ne smatraju normalnim. I srećom pa te danas ne smatraju normalnim, vjeruj mi. Danas, normalnima sutra neće biti lako da shvate gdje su to pogriješili kad su mislili da je gotovo. A nije gotovo.

Jer dvadeset godina od početka neće se sijati blatnjavi spomenici mrtvima. Prisutni će, čast izuzecima, biti u nedoumici čemu to prisustvuju. Požuriće na muzičko-zabavni program organizovan povodom pokolja. Pripadnicima stranih bataljona će zahvaljivati do neukusa što čuvaju našu sigurnost. Praviće se da žive ostvarenje svojih snova, nadanja i čežnji, dok red pred narodnom kuhinjom svaki dan postaje sve duži. Dok ponovo ne strefi.

Znamo da zvijer nije mrtva, da je tu, iza ćoška, čim prođeš tunel. Ali nikoga to više ne zanima. Nikome nije interesantno iskorijeniti “duh Karadžića” bez obzira na vjeru, naciju, boju kože. Jer kad bi se uvelo blagostanje, svi krediti bi morali biti vraćeni i računi bi morali biti plaćeni. U zemlji, skoro državi u kojoj se živi na odloženo imperativ nije red već nered, interesantna nije ljubav već seks, bitno nije živjeti već suživjeti. Dok se opet ne ponovi. A ponoviće se. Davno jedan besposlen ustvrdi da se lekcija ponavlja dok se ne nauči. Uglavnom, mi smo već dvadeset godina bolji ljudi. Bolji od drugih. Ali ne znamo šta da radimo s tim.

Smrt fašizmu!

piše: Nermin Čengić, 4. april 2012.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *