Vikilikovanje boga

Question everything
Question everything
Strašan naslov. Zastrašujući. Neka se spreme užareni ognji da me pospreme tamo gdje mi je mjesto, gdje će mišljena riječ biti utrnuta vatrom svih bjesova ovog i onog i svih svjetova.

O čemu je riječ? Nije Assange Julian. Nije ni WikiLeaks. Oni se bave zemaljskim stvarima. Nego mene neki đavo(?) već danima, mjesecima, godinama tjera da koristim ovo malo preostalog mozga da propitam i sebe i tebe – čemu se divimo u ova šugava vremena?

Bog je velik, najveći, ustvari mu se ne bi trebalo (smjelo?) davati nikakvog epiteta jer nad njim nema ništa, nit’ je ičija veća, jača, značajnija, bitnija… od njegove. Zbog njega se raskidaju veze, prijateljstva. Zbog njega, koji nas sve voli, se jedni proglašavaju izopačenicima i trajno udaljavaju iz kružoka koji neće, ne smije ili tek ne može da se suprostavi vjekovnim tradicijama padanja na tlo pred svim što mu se ne da objasniti logikom, pa to objašnjava nadnaravnim šamarom većeg i neprikosnovenijeg od svih – boga.

Stvarno nemam namjeru da čačkam mečku već sam i sam u potrazi za odgovorima. Razumnim, jednostavnim odgovorima koji mi neće biti podastrti u vidu bajke, basne, neupitnosti bez obzira na veličinu pitanja.

U čemu je svrha silne neupitnosti i demonizacije svih koji pitaju? Smiriti podivljalu gomilu i dati im nadu? Pa nije li činjenica da se u ime te neupitnosti otkad je svijeta i vijeka vode ratovi, masakriraju gomile, uništavaju životi… Ko to sve radi? Zar to ne čini onaj koji, prenesenom porukom, tvrdi da je život najsvetiji? Zar to ne čini taj veliki dječak koji se zajebava zemljotresima, poplavama, mozgovima?

Godinama tražim objašnjenje postojanja plemena u ovom 21. vijeku kada je rečeno da će doći do ujedinjenja svih ljudi, možda i svih živih bića. Doduše tek je počeo vijek pa još ništa nismo ni vidjeli. Šta je desetak godina u razmjeru vječnosti. Nego, plemena. I dalje se nadjebavamo oko toga čiji je veći i čiji penetrira svrsishodnije. Neumorno se krijemo u hramovima prvobitno građenim da se njima i u njima promiče duhovnost, nada, oprost grijeha nesavršenog ljudskog bića… a danas u značajnoj mjeri baza različitih vrsta terorizma, od mentalnog do onog opipljivog, huškačkog, kristalno-fašističkog.

Vremenom smo prošli svašta, svakojake ludorije tog svega nad svim koje je uvijek tu i uvijek u svemu i uvijek prati šta se dešava – jer kako bi drugačije upravljao svim tim što je pod njim. Kako to nešto (taj neko?) redovno uspije zažmiriti kad je na repertoaru klanje hiljada ljudi od Afrike do Azije, u zajednici (polu)suverenih država Evrope. Kako se potrefi da baš skokne na piš-pauzu u trenutku kad “mladići” gaze po Srebrenici, i kako mu ama baš nikako ne polazi za rukom da današnje, preživjele Srebreničan(k)e bar na koju godinu oslobodi jada i potpune bijede, dodjeljujući im poslanike žedne novca barem koliko su krvnici njihovih života bili žedni krvi?

Mnoga su pitanja, a ja za primjere uzmem samo one o kojima sam, vjerujem, dobro informisan. Ne podrazumjevam Srebrenicu ničijom ekskluzivnom prčijom u pogledu nacije, religije, i bilo čega što taj najblaže rečeno zločin, može oskrnaviti i predstaviti bilo čim do apsolutnim zločinom protiv ljudi. Svih ljudi.

Kako mu, tom čije se ime ne spominje zalud i čija su djela (a kamoli postojanje) neupitna, uspjeva da dozvoli svim tim ludacima da od treće stijene od Sunca (za neupućene riječ je o planeti Zemlja) prave svoje lične društvene igrice nalik na “Risk”, “Monopoly”… redovno poručujući “Čovječe, ne ljuti se”. Pa, stvarno, ‘dje će mu duša. Il’ on nema dušu jer on je dušu stvorio. Šta onda ima?

Uprkos već sad utvrđenom vjerovanju da čitate tekst jednog besramnog ateiste, moram vam u ovom uzimanju daha reći da to nisam. Ustvari, nisam ništa što se može okarakterisati siromaštvom znanih nam jezika. Ne padam pod kategorije, kojih se lično grozim. Ne razmišljam na način dodatnih podjela, razmišljam na način dobrog i lošeg, tačnije Dobra i Zla. Eto, vjerujem u to. Može l’ se to uzet’ kao protuargument blasfemiji koju naredah u izrečenom?

Je li danas, u 21. vijeku, previše avangardno posumnjati u svetost onih koji nam jebu djecu kako stignu pri tome ih strašeći užasnim gnjevom ako (djeca) raskrinkaju svoje jebače? Je li zaista besramno dovesti u pitanje smisao postojanja te i takve bogobojaznosti?

U šta stvarno vjerujete? Smijete li se ikad zapitati. Imate li vremena za pitanja? Pokušavaju li i vas zatrpati pretjeranim i uvijek neodložnim poslom, napakovanim brigama zbog kojih se vaš mozak raspada, a srce cijepa? U šta vjerujete dok bacate komad hljeba na izrovani asfalt, samo nekoliko metara od Narodne kuhinje? Šta vas produhovljuje dok se smijete predstavama nezajažljivosti lokalnih i globalnih plemenskih vođa? U čemu je svrha izricanja molbi (poznato i kao molitve) nečemu ili nekome što vidjeli niste u isto vrijeme se klanjajući bogovima profita koji vam redovno odlažu isplatu nadnica?

“Šta je svrha, šta je smisao života?”, pitate se redovno, doduše u neravnomjernim razmacima. Da li bi to mogla biti spoznaja samih sebe, bez upliva bilo čega drugog, bez potenciranja nevidljivog naspram vidljivog. Iskreno shvatanje da samo Ja mogu ispraviti potpuno iskrivljen smjer kretanja svijeta u kojem živim (za neupućene ne autor teksta nego čitalac). Da sam Ja bog i da nema drugog boga osim onog što sam Ja. Je li moguće vjerom u sebe bar za trenutak pauzirati ratove, glad i glupost?

I gdje ćemo sad? Na koljena il’ na barikade? Ili ste još jednom moje ime i prezime poslali na listu za odstrel? Samo pažljivo jer imam nekoliko imenjaka i prezimenjaka, pa da vam se ne omakne.

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *