Vozilo za preživljavanje

Golf dvica
Golf dvica

Posljednja predratna noć se ne zaboravlja. U zlosutno tihoj pomrčini ukrašenoj svodom zvijezda, pustim ulicama što su mirisale na rastuću opasnost, dovezao sam se do velike garaže Centra â”Skenderijaâ”. Parkirao nekoliko mjeseci star automobil i pješke krenuo kući. Trebalo mi je desetak minuta do ključa u bravu. Tih 600 sekundi oteglo mi se kao najdramatičniji Hičkokov film. Kada sam zakoračio na najpoznatiji sarajevski plato dočekali su me zvuci razbijanja, lomljenje stakla. U strahu, do krajnosti zbunjen, ugledao sam grupu mladića kako bez imalo ustezanja provaljuju u okolne kioske. Praznili su rafove nemilice noseći sve što im je stiglo pod ruku. Zapanjenost prizorom trajala je sve dok nisam osjetio cijev na mojim leđima.

– Ne mrdaj! Vadi sve iz džepova!

Panično sam kolutao očima dok je metal sve jače pritiskao. Na ogromnom platou â”Skenderijeâ” obasjanom moćnim reflektorima, gdje se i u mrkloj noći sve blještavo jasno vidjelo kao po sunčanom danu, ni žive duše. Samo oni što lome i razbojnik koji me pljačka. Dahtao mi je za vratom i bijesno kopao po vindjakni, hlačama. Nezadovoljan plijenom, nervoznije je započeo ples s pištoljem. Svakog trena očekivao sam prasak.

– Šta je ovo, gospodine?! Nigdje love! Samo ključ, je li to od kola?

Uplašeno klimnuh glavom.

– Gdje ti je auto, ovdje u “Skenderijiâ”?

Opet moj poslušni klimoglav.

– Haj\'mo nas dvojica sada lijepo ka kolima. Nemoj šta da pisneš, inače si gotov!

Pavle Pavlović i Toyota CorolaUkaza se tada figura dobro razvijene mlađe osobe što je do očiju navukla kapu, a okovratnik podigla gotovo do nosa. Vidio sam samo tamne užarene oči u kojima nije bilo milosti. Polagano dođosmo do ulaza u najveću gradsku â”spavaonicu automobilaâ”. Čuvar me čudno pogleda i otpozdravi. Nakon desetak koraka stigosmo do mog, što bi se reklo, parking mjesta.

– Ovo auto? Pa jesi li ti normalan, tko kupuje to čudo pored golfa dvojke – zaurla razbojnik.

Zatrči se i svom snagom udari nogom u lijeva bočna vrata.

– Jebem i tebe i tu tvoju limuzinu.

Nemate pojma koliko sam tada bio ponosan na svoju â”toyotu-coroluâ”. Šta zna obični pljačkaš, u predvečerje sarajevskog rata, šta je posljednji krik japanske auto tehnike…

Ove storije sjetio sam se proteklih dana dok sam čitao o konačnom dogovoru da se u mom rodnom gradu podigne spomenik nikome drugom nego – golfu dvojci! Ideja o svojevrsnoj umjetničkoj skulputuri jednom četvorotočkašu živjela je godinama, ali je nedavno postala i sastavni dio zajedničkog plana gradskih struktura i njemačkog Volkswagena. Golf II proizvodio se od 1984 do 1992. godine, pored domovine mu i u pogonima sarajevske tvornice automobila u Vogošći. Povijesni uspjeh jedinstveni automobil doživio je tokom ratnih godina u glavnom gradu BiH, kada je dokazivao da je neuništivo čudo njemačke tehnologije. Vozio je na sve vrste loživih ulja, mazuta, čak i na najobičnije ulje za kuhanje… Prisjećanja na ratne avanture s golfom dvojkom pristižu jedno drugo.

Već nekoliko godina nema mog druga Nešija među živima, ali ono što je činio nikada neće prestati živjeti. Na našu sreću bio je zaposlenik ovdašnjeg elektrodistributivnog poduzeća. Znao je Neši kao svoj džep svaku trafo stanicu u gradu. Da ga probudiš usred noći kao iz topa će odgovoriti koliko litara rashladnog ulja stane u svaku od njih. Neši je tada bio naš Shel, Ina, Energopetrol. Ratni golf dvojka, koji smo zaplijenili i njime izazivali snajpere, ponekada bi se teško zakašljao od ulja koje bi nam drugar električar nabavljao, ali bi brzo živnuo uz ispuštanje gustih oblaka crnog dima.

Istina, dizel motor bi drukčije brundao, možda bio sporiji, ali se nikada nije gasio. Nikada nas nije izdao kada smo bili na čistini i sa gasom do daske bježali od smrtonosnog zujanja poludjelih strijelaca sa okolnih brda.

Tih ratnih dana svako od nas je imao svoje staze kojima je prkosio sudbini zatočenika grada-logora u kojem je jedino sigurno bilo umiranje. Ja sam, recimo, svakodnevno od lokacije Predsjedništva BiH, trčao uz uske stepenice na jednom brežuljku, pa onda još tješnjim sokacima nekako uspijevao, uz bjesomučno lupanje srca, doteturati se do kuće. Tog petog dana novembra prve ratne godine kao da me je sreća izdala. Granate su mi bile stalno za petama. Mačijim instiktom, koji su tih godina dobivale gotovo sve jadne Sarajlije, za djelić sekunde izbjegavao sam gelerima. Uspentrao sam se na brežuljak i u paničnom strahu izbrojao desetak mina koje su imale gotovo istu putanju kao i ja. Posljednjim atomima snage utrčao sam u kuću prijatelja. I upravo kada sam zatvorio vrata kao da sam ušao u predvorje pakla. Trošna kuća se zatresla. Prašina i rušenje zidova je sve čega se sjećam. Kada sam ponovo bio svoj, vidio sam oko sebe ranjene susjede, jednom od njih iz nekako čudno obješenog rukava šikljala je krv. Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da je ostao bez desnice. S teškim naporom tražio sam ostatke ljudskog tijela u ruševinama. S rukom i ranjenim poluonesvještenim čovjekom uskočio sam u golf dvojku i kao metak uletio u obližnju bolnicu gdje su danoćno dežurali moji prijatelji liječnici braća Nakaš. Velikim naporima spasili su još jedan život, ali ruka je bila zauvijek izgubljena. Kazivali su mi tada da samo automobilu i brzini treba zahvaliti da ranjenik nije iskrvario do kraja. Da smo ga nosili…

Srećom, golf duja nije bio rezerviran samo za ranjene i umiranje, bilo je i lijepih trenutaka. Jednog jutra probudiše mi ubrzani udarci po ulaznim vratima. S oprezom provirim i susretoh se sa uspaničenim pogledom starije žene.

– Sine pomagaj, snaha samo što se nije porodila, a sin mi, njen muž, danima je negdje na položajima oko grada.

Naravno, ponovno brektanje dizel motora na lož-ulje i jurnjava. Praštalo je oko nas, ali smo opet pobijedili. Stigli smo u podrumsku porođajnu salu na vrijeme. U sarajevskom ratnom skloništu rodila se zdrava beba, danas lijepa punoljetna cura. Nisam siguran da li zna koliko je golf dvojka bio presudan u njenom životu.

I dok godine ratne polagano prekriva koprena zaborava, ljubav ovdašnjih ljudi prema golfu numero due ne jenjava. Statistika kazuje da je lani svako peto vozilo na drumovima BiH bilo golf druge generacije. Dogurao je Volkswagen i do golfa broj šest, ali to nije to. Nijedan automobil se nije pokazao onda kada je bilo najteže. Lako se meni bilo ponositi u proljeće 1992. sa “toyotom corolomâ” kada nisam znao što me čeka. Da sam naslutio da će doći onakav strašan rat naglavačke bih se bacio u prvu “dvojkuâ”. Japansko čudo tehnike završilo je svo izrazbijano na nekom buvljaku, prodano nešto skuplje od polovnog bicikla. Ostala je samo fotografija nekada ponosnog vlasnika metalik “corole”. Da sam onda imao golfa dvojku mogao bih ga i danas prodati za 3.500 konvertibilnih maraka. Ta kola što su starija kao da su sve više na cijeni. Dakako, to i lopovi znaju, pa je lani u ovom gradu od 750 ukradenih vozila gotovo 80 procenata nosilo znak WV. Pored bijesnih pasata, najnovijih “šesticaâ”, stara dobra “dvojkaâ” imala je posebnu naklonost provalnika. Limeni ljubimac generacija ne izlazi iz mode.

piše: Pavle Pavlović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Jedan odgovor na “Vozilo za preživljavanje”

  1. Postovani jeste li ikada imali problema s motorom corolle, je li vam ikada bilo u servisu, kao vecina golfova???
    I koje sada auto pojedujete nakon ovog iskustva?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *