Vratiće se Valter

Zdravstveno osiguranje
Zdravstveno osiguranje
Život je tako super – ali samo kada si s druge strane onog stakla u prijemnoj

Imam 38 godina. Vrijeme kada se još osjećate mladim, ali postajete svjesni da neko drugo vrijeme polako dolazi. Da li zahvaljujući genima ili sreći u životu do sada nisam baš puno puta išao doktoru. Izuzimajući redovne sistematske preglede u školi, ne znam da li sam bio ukupno 5 puta. Ipak, kako godine idu, polako sam počeo osjećati teret stalnog rada sa gledanjem u monitore, pretjeranih količina šećera i masti te dugogodišnjeg stresa – došlo vrijeme da se ide kod doktora.

Kao neko koga te stvari nisu ranije zanimale tek sam ovlaš propratio vijesti o porodičnoj medicini misleći da je to baš dobro jer eto sada možete tu negdje, blizu mjesta gdje živite završiti dosta toga. Blagonaklono gledah taj otklon prema zapadnom sistemu misleći da je to jedan korak ka ostvarenju ugodnijeg života svih nas, jedan korak ka ukidanju birokratije i dugih čekanja na zdravstvene usluge. Ah kako sam se samo gorko prevario da ne kažem jednu, nama Bosancima svojstveniju, riječ.

Prije par dana zakažem se telefonom za pregled kod porodičnog ljekara. Pomislim – sjajno! Ne moram ići tamo da zakažem nego to fino mogu telefonom da ne gubim vrijeme. Odem u ambulantu porodične medicine, traže mi karton. Nemam karton brate, nikad nisam ni bio kod doktora. Ma divno sve, osmjehuju se, prave karton i pošalju me teti u bijelom. I dalje sve za 5. Ispričam svoje probleme, teta me majčinski nasavjetova i dade mi uputnice na kojima ništa nisam mogao pročitati.

Lukavo odlučim da odem doktoru pred Bajram jer su manje gužve te tako danas konačno nađem vremena da skoknem do Doma zdravlja u Vrazovoj. Nađem ORL. Nema gužve, odlično. Predam knjižicu. Sve super. Pokupe knjižicu kad eto ih za 10 minuta:

“Vi niste ovdje, ovo je za Omer Maslić.”

“Pa dobro valjda je sve isti kanton. Dajte, molim vas, da završim to, ionako mi više treba savjet nego nešto ozbiljno, da ne gubim sad vrijeme do Novog Sarajeva.”

“A ne, vama treba pregled. Evo, ovdje piše pregled, morate tamo.”

Dobro, takav sistem, mislim u sebi, iako mi uopšte nije jasno čemu sada to peglanje kada je to ista država, isti entitet, isti kanton, isti grad, isti budžet… Upadam u predbajramsku gužvu. Trebalo mi je pola sata do Omera Maslića. Predajem knjižicu, odmah sam na redu. Vidim da na vratima piše da rade samo prvu smjenu. Već u 1 sat su okačili da je radno vrijeme završeno. Kontam dobro je – stigoh na vrijeme ali istovremeno im i spominjem sve redom jer kako da neko zna koju smjenu gospoda rade, kako da neko zna kada može doći na pregled osim da im se dođe “na noge” u Dom zdravlja i tu pročita, na njihovim vratima, da se zajebao i da treba doći u drugom terminu jer one koji bi trebali brinuti o njemu lijepo zaboli.

Polako u meni već kuha, razmišljam da li su na nekoj web stranici Doma zdravlja (imaju li je uopšte) objavili da ne rade drugu smjenu kako bi neko eventualno mogao pročitati to prije nego dođe i poljubi vrata. Skontam da su mi razmišljanja više nego utopistička. Prozvaše me. Pregled je trajao jednu (brojem: 1) minutu.

“Znate, evo, nama je kraj radnog vremena, a sutra je Bajram, ne radimo 4 dana.”

Kontam, haj svakako mi ne treba ništa posebno dovoljna joj je bila ta minuta, ali što me onda ne pregledaše u Vrazovoj kad je minuta?! Napisa na zadnju stranu uputnice lijekove i kaže dođite vi lijepo nakon 4 dana (tj. nakon njihovog “odmora”) pa ćemo pogledati. Haj kontam sve je ok, brzo sam ipak završio.

Odem u apoteku odmah pored Doma zdravlja. Apotekarka pregleda ovo što sam dao i kaže:

“A gdje vam je recept?”

“Kakav recept, pa piše vam tu to što mi treba.”

“E, piše ali ovo je ako ćete platiti, ako ćete preko socijalnog treba vam recept.”

“A ko mi je trebao dati recept?”

“Pa doktorica.”

“Aha. Dajte da ja to platim da se ne peglam.”

“Šteta vam je davati pare, otiđite po recept radije.”

Kontam u pravu je, pa što da plaćam ono što mi se već godinama odbija od plate! Pa imam pravo na to! I tu se ja zajebem i krenem po recept u sistemu koji je napravljen tako da na pola tog hodanja popizdiš, pošalješ sve zajedno sa ministrom zdravstva u tri lijepe i platiš to fino iz svog novčanika samo kako te ne bi više zajebavali.

Vratim se nazad do one što ode na 4 dana odmora.

“Izvinite, znate, recept?”

“A ne, ne, ne dajem ja recept nego vaš doktor.”

“A ko je to “moj” doktor, nisam ni znao da imam svog doktora?”

“Pa u porodičnoj medicini, vratite se tamo.”

Pizdim, kakav je to sistem u kojem odeš do porodične medicine koja ti da uputnicu specijalisti koji ti prepiše lijek, a onda ponovo do porodične medicine da ti daju recept za lijek?! Koliko gubljenje vremena, živaca, bespotrebnog hodanja radi birokratije. Sjedam u auto, krenem kraticom, kaže mi vozač iz suprotnog smjera:

“Nemoj tamo, policija čeka sve koji tuda idu.”

“Hvala drug”, okrenem se i u gužvu ponovo…

Peglanje do porodične medicine na Grbavici, stižem u 1:27. Dajem onu uputnicu na prijemnoj – trebaju mi recepti za ovo što je napisano.

“Radno vrijeme je do pola dva i od dva”, reče gospođa i okrenu se na drugu stranu.

Stojim i kontam šta sada. Je l’ se očekuje tu da čekam ili će neko ipak dati recepte.

“Halo, gospođo! Šta znači to, prvo sada nije pola dva nego tri minute do pola dva”, pizdim naglas, ori se ambulanta, “Drugo, je l’ ta smjena doktora takva da jedni odu pa nikoga nema pola sata pa drugi dođu ili jedni odu, a drugi dođu. Ne dolazi u obzir da čekam ovdje pola sata da se neko smiluje da mi konačno da recept!”

To se toliko orilo da se ukazao doktor iza jednih vrata i rekao da će on dati recept. Ulazim kod njega, piše recepte, gunđa što ova koja je specijalista nije dala recepte, što nije rekla kako se koriste lijekovi. Ja pizdim na njega “kakav je to usrani sistem u kojem morate toliko vremena gubiti, ako već plaćam zdravstvo očekujem da je prilagođeno potrebama korisnika”. On pizdi i govori da “on ne prima pare iz zdravstveng sistema nego iz budžeta”, pa reko’ – “čime se puni taj bužet? Je l’ iz zraka možda ili neko radi da se puni”. Ukratko dvosmjeno pižđenje, on jer mu je mala plata i kako radi cijeli dan (aha cijeli dan, kako je – u 2 ideš kući) i još je trebaju smanjiti, ja zbog sistema koji nije prilagođen onima koji ga i koriste.

Bijesan uzimam recepte i idem do apoteke da konačno završim sa ovim peglanjem. U apoteci bubuljičavi apotekar gledajući recepte upita:

“A gdje vam je pečat ambulante?!”

“Kakve ambulante?! Pa eto imate i pečat doktora i nekakve bar kodove koje je ovaj pažljivo nalijepio!”

“A ne, treba i pečat ambulante.”

Jebem sve po spisku, državu, sistem, ori se ovog puta apoteka… Bijesan ponovo nazad do ambulante. Bacam s vrata knjižicu s receptima, gledaju me čudno. Lagana muzika kod njih, život je tako lijep, radimo do 2, sada ćemo odmarati par dana, za pacijante nas zaboli, život je tako super – ali samo kada si sa druge strane onog stakla u prijemnoj. Dobivam konačno sve pečate, sve bar kodove, sve recepte i konačno mogu da idem da dignem svoje lijekove još samo da nije kilometarskog reda koji se uhvatio u apoteci. Krenuli ljudi da se snabdiju lijekovima dok traju ovi praznici, jer sutra ko zna hoće li raditi do 2, ili samo drugu smjenu, ili samo prvu i ko zna koliko ćete puta morati otići na jedno, drugo ili treće mjesto da vas neko pregleda jednu minutu, jer je “radno vrijeme pri kraju, a ne radimo naredna 4 dana”.

Sistem po mjeri birokrata, pitam se da li ministar zdravstvstva kantona Sarajevo, ikada ide doktoru? Ne ide naravno, odnosno ide, ali garant ne nosi knjižicu i ne zajebava se okolo sa pečatima.

tekst: D2

nastavak >>

>> Vratiće se Valter I
>> Vratiće se Valter II
>> Vratiće se Valter III

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *