Turista, o kojem u svojoj kolumni piše Nenad Veličković, u Sarajevu traži tradicionalno. Međutim, tradicionalno pronalazi, ali redizajnirano: od somuna, zvrka pite, oklagije, čibuka… Tu je i grb kantona Sarajevo.
Ulazi stranaC turista u ćevabdžinicu i naručuje pet u pola. Prijatelji su mu objasnili da to u Sarajevu mora probati, pa ako mu se svidi onda neka uzme i desetku u Cijeli. Poučili su ga i da se brojevi odnose na ćevape, a pola i Cijelo na somun, i da su ćevapi manje-više svugdje najbolji, u Sarajevu jednako kao i u Travniku, ali da su sarajevski somuni čista poezija i da su oni duša čuvenih sarajevskih ćevapa.
Još je on naučio i da je somun posebna vrsta pečenog tijesta, najbolje na drvima, nešto između peCiva i hljeba, krug veličine frizbija, takvog i oblika, s puno koriCe i skoro bez sredine. (Koja je zato idealna da se popuni ćevapima.)
I tako, naručio on pet u pola, bez luka, luk mu je ipak prejak, udiše raširenih nosniCa i guta vodiCu koja mu se skuplja u ustima.
Najzad, porudžbina stiže, ali na njegovo veliko čuđenje umjesto ćevapa u pola frizbija konobar pred njega stavi tanjir s pet ćevapa na limenom tanjiru i okrajak somuna u obliku slova C. Turista se malo začudi, pa mu onda ne bude pravo, jer somun je duša ćevapa, pa onda pozove konobara i zatraži objašnjenje.
Konobar mu na odličnom engleskom objasni da to u tanjiru nije okrajak somuna nego somun redizajniran kao mlad mjeseC, jer je gazda odlučio da u ponudu unese malo više tradiCionalnih motiva.
Turista slegne ramenima, zažvaće što mu se prinijelo, i gladan krene dalje. Još su mu prijatelji kazali da obavezno mora probati sarajevsku pitu, i to ne bilo koju, nego zvrk od sjeCanog mesa. I još su ga poučili da je zvrk spirala (nešto nalik na puževu kućiCu), u koju se smota Cijev od tankog tijesta ispunjena mesom ili krompirom ili sirom ili zeljem
Nađe on buregdžiniCu i naruči dva zvrka, jer su mu rekli prijatelji da idu kao ruže, u paru (sa Sarajlijama nikad ne znaš kad su ozbiljni a kad te zajebavaju) i iznenadi se kad se porudžbina u trenu stvori pred njim. Ali, umjesto spirale, pred njim u limenom tanjiru nož i viljuška podvučeni pod dva malo duža kanelona savijena u obliku slova C.
Turista, sad već ljut na svoje prijatelje, pozove konobara i zatraži da mu objasni kakve veze ima riječ zvrk sa ovim tu slovima CC u tanjiru. Konobar, isto kao i onaj u čevabdžiniCi, objasni da je gazda odlučio držati do svoje tradiCije i da je angažovao dizajnera da mu redizajnira zvrkove tako da liče na mlad mjeseC.
Turista klimne glavom, iako mu nije baš najjasnije kakve veze ima tradiCija i redizajn (u njegovoj se pameti to dvoje isključuje) i krene u lov na suvenire. Prvo na spisku mu je dugačak ravan štap, tanji prema krajevima, kojim se tijesto za pitu razvlači u jufku.) Uđe u prodavnicu s čibuCima, klompama i drugim drvenarijama i zatraži oklagiju. ProdavaC klimne glavom i pruži mu tanak drven štap sa stanjenim krajevima ali savijen u obliku slova C.
Turista pita kako se time razvlači tijesto, a prodavaC mu odgovori teško, ali da je gazda odlučio da redizajnira tradiCionalnu oklagiju kako bi ona više veze imala sa simbolom njegove vjere i tradiCije.
Turista slegne ramenima, plati Coklagiju i zatraži čibuk. (I to su mu objasnili da je drvena ili jantarna muštikla, ako nije metalna ili srebrna.) ProdavaC klimne glavom i da mu jedan savijen u obliku slova C. Turista sad već više ništa ne pita, nego uzme Cigaretu, ugura je u jedan kraj, drugi stavi u usta i okrene se prodavCu. Cigara mu upire tačno među obrve. Kako se puši s ovom muštiklom, pita, sve manje začuđen a sve više radoznao. Teško, odgovori prodavač, ali je gazda odlučio da redizajnira čibuke, da bi ljude podsjećali na mlad mjeseC i tradiCiju.
Turista klimne glavom, plati Ceh i krene za posljednjom stavkom sa spiska suvenira – za halkom. (Prijatelji su mu objasnili da je to metalna rozeta, mandala, za koju je pričvršćen željezni prsten, halka, koja stoji zakovana na vratima izvana i služi gostima i namjerniCima da pokuCaju ako žele da im se otvori.) Nađe je u kazandžiluku, ali napravljenu tako da dvije trećine halke idu preko, a jedna ispod rozete, jer je jedan kraj zašarafljen s liCa a drugi s naličja rozete. Turista se počeše po glavi, uzme rozetu, prisloni uz štok na ulaznim vratima, rozeta priklješti trećinu halke i ona ostane fiksirana za gredu.
– Ko bi htio ovim pokuCati da mu se otvori, morao bi cijelu rozetu odvaliti od vrata, primjeti turista.
Prodavac klimne glavom, i zausti da objasni, ali ga turista prekine:
– Znam, znam, gazda je odlučio da redizajnira halku, kako bi se približio tradiCiji i vratio…
– Ne, prekine ga prodavaC. – Otkud vam to?
– Pa u Cijeloj je čaršiji tako, somuni, zvrkovi, oklagije, čibuCi, sve se savilo u CCCC…
– Ovo vam nema veze s tim. Ovo smo mi napravili grb kantona Sarajeva.
I prodavac pokaže na zid, prema uokvirenoj slici pod staklom. Turista pogleda, i stvarno! besmislena halka koju drži u rukama ista je kao na grbu Kantona. Samo što se na grbu besmislenost ne vidi, jer grb ne mora biti praktičan kao halka, grb se sastoji od simbola. Ono što je u suvenirskoj stvarnosti budalasta i nekorisna halka zbog koje se nikad nijedna vrata neće otvoriti, to je na grbu kantona mlad mjeseC.
Turisti se učini i taj grb dobar suvenir, pa krene s fotoaparatom da ga negdje uslika ili kupi i pokaže prijateljima. Uđe u prvu knjižaru i jedva prodavaču objasni šta hoće. Prodavač odmahne glavom i kaže da su takav grb imali na knjizi Bosanska piramida sunCa, jer joj je kanton bio sponzor, ali da se ona rasprodala. Ali možda bi se negdje nešto moglo naći s grbom islamske zajedniCe, to mu je skoro isto. Samo što je krug manji a mlad mjeseC veći.
Turista klimne glavom i izvadi novčanik. Ako je Sarajlijama potaman, zašto ne bi bilo i njemu?
piše: Nenad Veličković