Zaboravljeno proljeće

U medijskoj sferi – bosanskohercegovački radio i televizija bili su najotvoreniji za programe iz cijele zemlje pa su i dijaloške emisije poput “Umijeća življenja” s Aleksandrom Tijanićem, Draganom Babićem i Mirjanom Bobić-Mojsilović u produkciji Suade Kapić snimane i emitovane u Sarajevu, a “Oslobođenje” je u godišnjoj anketi “Slobodne Dalmacije” među profesionalnim novinarima proglašeno za List godine u Jugoslaviji 1989

piše: Kemal Kurspahić

Kemal Kurspahić
Kemal Kurspahić
I dvije decenije nakon nasilnog raspada Jugoslavije, učestvujući u akademskim raspravama “eksperata za Jugoistočnu Evropu”, nerijetko susrećem američke “jugonostalgičare”: ljude koji su neke lijepe godine akademske ili diplomatske karijere – ili studija i istraživanja – proveli u Titovoj Jugoslaviji i, možda i zato što je prirodno da se ljudi vlastite mladosti sjećaju u malo uljepšanom svjetlu ali svejedno s iskrenim uvjerenjem, pričaju o toj zemlji i njenim ljudima s dubokim poštovanjem i simpatijama. A kako su najveći dio vremena provodili u Beogradu kao glavnom gradu i njihova najljepša sjećanja vezana su razumljivo za taj grad. O ostalima pričaju više u formi prelijepih razglednica s nezaboravljenih putovanja “od Vardara pa do Triglava”: Bled ili Kranjska Gora; bogomolje četiri vjere jedna pored druge i ćevapčići u Sarajevu; na Drini ćuprija ili Stari most; Ohrid i Budva; i, ah da, ko da zaboravi Dubrovnik.

Čitao sam i knjige koje su pisali i poštujem tu njihovu intelektualnu odanost zemlji koje više nema. Znam da je ona, sa svojom nezavisnom pozicijom između Istoka i Zapada, za njih bila i predvorje i najbliža osmatračnice zbivanja i kretanja u zemljama s one strane “željezne zavjese” i da je – otvarajući im taj pogled na Istok – istovremeno doprinijela njihovom napredovanju u diplomatskoj ili akademskoj zajednici.

Nedavno sam, ipak, učestvujući u jednoj takvoj raspravi ponudio vlastitu iskustvenu dopunu izlaganju uvaženog balkanskog eksperta nakon što je – govoreći o raspadu Jugoslavije – nekako usput ali prilično kategorično rekao kako “za razliku od Beograda Sarajevo nikada nije ni bilo liberalno”.

Odgovorio sam kako razumijem, pa i dijelim njegovo sjećanje na bolji Beograd iz prošlosti – i lično sam, kao student i mlad novinar šezdesetih, imao uzore i mentore među novinarima i piscima u beogradskim redakcijama i kafanama – ali sam i upozorio kako je većina čak i dobrih poznavalaca balkanskih prilika previdjela jedan kratak ali značajan period, krajem osamdesetih godina, kad je tradicionalno liberalni Beograd postajao naglašeno ideološki i nacionalno isključiv a tradicionalno ideološki kontrolisano Sarajevo postajalo pozornica svojevrsne društvene renesanse.

Taj trenutak neslaganja, rijedak u susretima i razgovorima istomišljenika, potakao je i više drugih učesnika tog skupa da traže da malo više kažem o tome. Ne toliko o Beogradu – jer je i među najvećim “jugonostalgičarima” sa brigom i žaljenjem praćen uspon na vlast Slobodana Miloševića; medijska promocija njegove isključivosti i nasilno ušutkivanje svake opozicije; sve do jednostranih promjena ustava koje su isključile svako dalje sporazumijevanje o budućnosti Jugoslavije – ali zanimalo ih je koje su to promjene koje su neki od njih previdjeli u Sarajevu tih godina.

Podsjetio sam ih kako je krajem osamdesetih, u unutarpartijskim sukobljavanjima potaknutih aferama “Agrokomerc” i “Neum” – šta god bila njihova pozadina i motivi – došlo do izrazitog slabljenja autoriteta vladajuće partije i do otvaranja javne debate o do tada “zabranjenim temama”: nepotizma i drugih privilegija, jeftinih kredita i besplatnih usluga kojima su “najodgovorniji drugovi” dolazili do vila u Neumu i drugih nepodopština onih na vlasti (koje sve zajedno nisu ni blizu pljačkaškom privatizacijskom pretvaranju društvene u privatnu imovinu “demokratski biranih vlasti” i njihovih rodbinskih ili ideoloških miljenika u protekle dvije decenije) ali je činjenica da je u vrijeme kad je Milošević uspostavljao medijski i politički monopol u nekad liberalnom Beogradu Sarajevo postajalo utočište slobodnog dijaloga i pozornica vrhunskih kulturnih susretanja i dometa.

U medijskoj sferi – bosanskohercegovački radio i televizija bili su najotvoreniji za programe iz cijele zemlje pa su i dijaloške emisije poput “Umijeća življenja” s Aleksandrom Tijanićem, Draganom Babićem i Mirjanom Bobić-Mojsilović u produkciji Suade Kapić snimane i emitovane u Sarajevu a Jutel je, nakon što su radikalni nasilnici uništili studijsku opremu i onemogućili pokretanje tog projekta u Beogradu, preselio u Sarajevo; da neskromno podsjetim da je i “Oslobođenje” u godišnjoj anketi “Slobodne Dalmacije” među profesionalnim novinarima proglašeno za List godine u Jugoslaviji 1989. Da ne govorim kako su iz Sarajeva tih godina dolazili i najbolji filmovi, posebno iz radionice Emira Kusturice i Abdulaha Sidrana, i kako su u tom gradu igrane elitne pozorišne predstave i proizvođena najpopularnija muzika svih žanrova; a televizijska serija “Top lista nadrealista” bila je neuporediv primjer britke satirične interpretacije najvrućih aktuelnih tema i zbivanja.

A onda su došli “oslobodioci” u vidu pobjedničkih nacionalističkih stranaka na prvim slobodnim izborima pred čijom će najezdom na javne institucije – a uskoro i u krvoproliću devedesetih – biti zatrto čak i sjećanje na kratkotrajno sarajevsko proljeće.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Jedan odgovor na “Zaboravljeno proljeće”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.