Živjela, živjela i preživjela!

Sutra nam je divan dan, divan dan, divan dan.
Našoj zemlji rođendan, rođendan, rođendan.
Živjela, živjela i sretna nam bila
Živjela, živjela i pre-ži-vje-la

piše (nepostojeći) Nermin Čengić

Bosna i Hercegovina: 2 entiteta + 1 distriktKraj rođendanske pjesmice kakav može pasti na pamet obavještenom ljubitelju trokutaste tačke na kugli zemaljskoj, a početak uočirođendanskog teksta nekog kome je svega dosta pa je odlučio svoju ljubav prema zemlji pretvoriti u raspjevavanje dječije pjesmice.

A šta meni znači rođendan moje (?) zemlje. Da bih to i sam razumio, moram krenuti od drugih, a ne od sebe, kako imam običaj, pa tako shvatam da: jednima rođendan zemlje u kojoj su rođeni, od koje su živjeli, a danas je rasturaju ne znači naravno ništa. Drugima koji su ovdje rođeni, živjeli malo tu, malo tamo, k'o nešto znači al’ nije za priču. Treći mudro šute il’ se oglašavaju diplomatskim odgovorima i kad ih niko ne pita, dok četvrti koji nisu ovdje niti rođeni, niti imaju bilo šta zajedničko sa zemljom uvjeravaju sve ostale nabrojanje da je ovo njihova zemlja i da je red čestitat’ joj rođendan ili ga bar priznati kao takav…

Ja sam među devetima, kojih zvanično nema na mapi, nit’ su priznati od ikog, pa ni od te zemlje i njene državotvornosti, to jest ustava. Kako to? Pa lijepo. Ovdje nema građana niti stanovnika koji se zovu prema svojoj zemlji. Zahvaljujući imenu i prezimenu mene prepoznaju kao nešto što nisam odnosno zahvaljujući “poremećenom” mozgu ne mogu biti. Trideset i kusur godina je trajao put, koji nikad nije bio ni utiran, ni zatiran, obzirom da se, još uvijek, većim dijelom tog života živjelo u stanju (čuj stanju) u kojem nije bilo potrebno niti razmišljati, a kamoli isticati ko si, šta si i ‘dje ti je pradjedovina tikve sadila. Umjesto današnjih opstanaka naciona tada su bile interesantne sasvim druge stvari poput derneka, putovanja, istraživanja visine planinske i dubine morske… U školi su se učile osnove života sa gomilom podataka čak i onih koji i nisu obavezno praktično neophodni al’ mogu valjat’, posebno kad s nekim u priči imaš odgovore na više pitanja od očekivanog i iz polja za koje nisi ekspert, al’ znaš ponešto jer te tako učilo i naučilo.

Tako te naučilo i da voliš sve ljude bez obzira na porijekla, boje koža, vrstu hoda, dostatke i nedostatke. Učilo te da svoj život provodiš kako hoćeš ali obavezno da pri tom u gradskom saobraćaju uvijek ustaneš starijem, u redu na šalteru propustiš majke s djecom, da pomogneš nekom koga i ne poznaješ ako vidiš da mu je ceker pretežak, da poguraš auto ako ga vlasnik ne može upaliti, da razlikuješ ko prosi za nekog, a ko za sebe, da nosiš višak hrane i odjeće u Crveni krst, da daš dinar-dva za markicu pomenute organizacije jer će to nekome produžiti život, da daješ krv na redovnoj osnovi u Zavodu za transfuziologiju, da pošumljavaš ogoljene planine, da čistiš rijeke od plastičnih kesa, da nikad ne bacaš veš mašinu u nedirnutu prirodu… Svašta te nešto učilo što danas nije “u modi”, a ti to prisvojio kao vrijednosti koje moraju biti ispravne jer, ako ništa, nikome ne donose zlo, čak naprotiv.

Između svega te naučilo da voliš svoju zemlju i da je na svakom koraku braniš od stranih plaćenika i domaćih izdajnika. I to si ispoštov'o kol'ko je bilo u tvojoj moći jer ti se desilo da ono što si učio u praksi i nije baš primjenjeno od ostalih koji su iste lekcije imali al’ nisu baš bili skloni tom i takvom učenju, pa te tako nekakva bukva snajperisala s brda, a jablani posipali čeličnim konfetama u slavu pomračenja čovječnosti i uništenja postojanja.

Pa si, naprasno, prest'o gajit’ svoju patriotsku ljubav prema zemlji jer ista više nije ni postojala, te ti ostade ono što je istorijski zapisano kao domovina, stvarna, realna, ničim vještačkim skrojena, nego eto, postojala je i prije 820 i kusur godina, pa je logično da bi trebala postojati i sada. Preživjela ta zemlja svašta, od osvajanja do prisvajanja, od stupanja do lupanja, i danas stoji ‘dje je i bila. Nekad veća, nekad manja, uglavnom stoji na mapama, od geografskog atlasa do “Google maps”. Ima oblik trokuta koji kad “pravilno” gledaš utemeljen bude na jednom od tri ruba koji, i sam na rubu obale morske, ni'dje ne naginje, nit’ pada – nego stoji kako stoji.

U tom trokutu koji se zove Bosna i Hercegovina se kuha “bosanski lonac”. Ne radi se o kulinarskom specijalitetu koji sadrži sve i svašta, od krompira, kupusa, mesa…. ali jeste riječ o kuhanju i podgrijavanju. Kuhara je napretek, različitih provinijencija i ideologija kroz istoriju, pa je tako bilo i zaprški po izboru. I danas ima kuhara, uglavnom loših i bez vlastitog usmjerenja i poimanja, bez opšteg cilja, kakvog bi kuhar trebao imati, da ugodi ukusnim ili bar probavljivim jelom svima. Ovi “naši” kuhari kuhaju, prže, peku samo sebi i bitno je da je njima ukusno i bogato, a za gladne koji čekaju tu hranu ako šta i ostane od mrvica i to im se pokupi ispred nosa. Da se ne przni, naravno.

I u tom svemu umjesto rođendanske torte zemlji, kojoj 25. novembra 1943. godine, dakle prije 66 godina rekoše da je antifašistička, što se i autoru ovih redova sviđa obzirom da i sam naginje borbi protiv fašizma i crnih, da crnje ne mogu bit’, ideologija, otpjevaću samo onu pjesmu s početka priče.

Dakle, Bosno i Hercegovino, ja ti želim da bar ti preživiš jer mi ne preživismo, tačnije, odjednom ne postojimo. Iako nas svugdje gdje se nađemo svi upoznati smatraju i zovu Bosancima i Hercegovcima, zbog našeg načina ophođenja, govora, humora, neki tvrde i gluposti, tvoje vlastito uređenje je takvo da si prepolovljena i na jednoj poli su većinski oni koje nit’ interesuješ nit’ te vide kao svoju, a na drugoj poli su oni koji ne znaju bi l’ pišali il’ bi srali. A i ustav ti je tako rek'o da “Bosanaca i Hercegovaca” nema. Zato na cijelom području omeđenom tvojim imenom imaju i kolo vode tri čobana koji svoja krda napasaju prevarama i lažima, izmišljajući svakodnevno prijetnje i urote dok sami osvajaju i prisvajaju sve više i više, a ostali (pa i Ostali) mogu plakat’ i čekat travku da ispadne iz stoga. S moga.

I tako, moja draga BiH, kol'ko god ti brojali godina, kol'ko god te kitili državnostima, kol'ko god ti se klanjali il’ te proklinjali, ja ću ti svoju želju zapjevat’, ispod glasa, da me ko ne čuje i šta pogrešno ne pomisli:

Sutra nam je divan dan, divan dan, divan dan.
Našoj zemlji rođendan, rođendan, rođendan.
Živjela, živjela i sretna nam bila
Živjela, živjela i pre-ži-vje-la

>> nastavak teksta (Antifašistiki Dan državnosti BiH)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *