Život bez dnevnika

Preslaganje u korist dobrog je počelo, a saznanja o prostoru gdje živimo su neprocjenjiva

piše: Nermin Čengić

Život bez dnevnika
Život bez dnevnika
Usudili smo se uraditi nešto za današnje poimanje vrlo nesvakidašnje i krajnje smiono. Iz vedra neba smo se zaputili na turneju po Bosni i Hercegovini. Odluka je samo bljesnula i naprasno je sprovedena u djelo, pa smo tek kad su se guzice već uveliko ljuljuškale u sjedištima shvatili šta uradismo, i počeli nazirati šta nas čeka.

Iako se mnogi koji misle da me poznaju ne bi složili s tim, ja zaista nisam sklon crnim mislima, pa tako sam se s osmjehom i leptirima u stomaku truckao popularnim autoputem koji svako malo dobije neki novi metar. Nekad su impulsivne reakcije zaista dobre i isplative, a u ovom slučaju me takvo poimanje otjeralo u sad već pet bosanskohercegovačkih gradova, a kako mi se osladilo moje bi apolonski isklesano tijelo i lice holivudskog glumca u narednim danima trebalo vidjeti još najmanje pet urbanih sredina viševjekovne, sad postdejtonske, trokutaste cjeline.

Odavno gajim nade ili sumnje, kako ko gleda, da postoji svijet izvan televizijskih i kompjuterskih ekrana. Sad mi je sasvim jasno da je iznenadna avantura razotkrivanja prostora sa toliko puta precrtavane mape ustvari pun pogodak. Ideja je dovoljno stara i odavno sazrela, čak i internetski potkrijepljena vječitim dogovorima o vikend-kafama ali se zbog uvijek neodložnih obaveza do sada nije nametala kao prioritet. Turneja je već uveliko u toku, pa cijenim da je u najmanju ruku bilo glupo i besmisleno toliko čekati sa pregrupisavanjem stvari u glavi i odlaganjem dnevnog smeća na deponiju zaborava. No, nikad nije kasno za ljepotu pa je ova promjena došla baš u vrijeme kad je bila nasušno potrebna. Preslaganje u korist dobrog je počelo, a saznanja o prostoru gdje živimo je neprocjenjivo.

Busovača
Busovača
Ponovo je osvojena Busovača. Već su godine prošle kako obećavam da ću ponoviti ludost kakvu sam napravio prije desetak godina, kad sam s prijateljem iz prijateljske i uvijek neugodne SAD odlučio Vitez i Visoko povezati lokalnim putem umjesto uobičajenog klizanja pored kakanjske cementare. Nije se mnogo promijenilo od tada, krivudava cesta je i dalje krivudava, djeca se i dalje valjaju od smijeha svakom ko prođe, a kafa Blaževe mame je i dalje servirana s kiflicama koje ova žena u sekundi pravi, ma jednim pokretom ruke. Iako je bila namjera već kasnije popodne krenuti dalje, ujkino crno vino je bilo jako uvjerljivo u zadržavanju iznenadnih gostiju na cjelodnevnom boravku, na kraju i noćenju. Usput, kako to valjda biva, saznasmo toliko toga o Busovači i okolini što bismo inače teško čuli iz prve ruke, ali o tome se treba ispričati posebna priča. Jutro poslije, mirisalo je na vruć domaći hljeb, a jedina mogućnost da nam više nego gostoprimljiva domaćica dopusti da nastavimo put je bila davanje čvrstog obećanja da ćemo obavezno svratiti na putu nazad.

U Vitezu nikad nisam bio duže od pola sata. Pritom mislim na grad Vitez, ne onaj kilometarski prolazak kroz aleju tržnih centara koji osim adrese nemaju mnogo sličnosti sa ovim lijepim gradićem. Iako prostor oko Vita est-a ima svoju važnu istorijsku ulogu, od Marjana smo saznali da grad kao takav ustvari postoji tek od poslije 2. svjetskog rata. A bio sam uvjeren da je to mjesto početaka. Kad razmislim, to i jeste mjesto nekakvih početaka. Odbili smo bazirati razgovor na posljednjih 20 godina koje nikom ništa dobrog nisu donijele pa se saznanja iz Viteza pretvoriše u još jednu zasebnu priču, ljepšu i veseliju od recentne historije ovog kraja. Zbog neplaniranog dužeg ostanka u Busovači morali smo dalje već iza podne ali ovim krajem više nikad ne kanimo proći bez zaustavljanja u viteškom zagrljaju.

Vareš
Vareš
Do Zenice smo, kako smo i nakanili, dobacili lokalnim putem. Već dogovoreni sastanci su protekli očekivano uspješno jer je već sve završeno davno prije i tek se trebalo razmijeniti poglede kako bi sve sjelo na mjesto. U Zenici sam odavno domaći. Grad visoke peći i niskog nivoa kisika je ovaj put umjesto umora došao kao pauza i sređivanje utisaka o prikupljenom znanju prethodnih dana. Usput vidjeh i neka draga lica. Neka i ne vidjeh, nije se trefilo, ali u Zenici sam prilično čest domaći da se izostanak kafe na poznatim uporištima nikad nije uzimalo za zlo. Htjelo je bit i da se sretnem s bivšim kolegom s kojim sam izgubio kontakt prije bar 10 godina, kad smo prestali raditi za organizaciju od koje smo obojica podigli po dva-tri sprata i pokupovali limuzine. Prisjetismo se tog vremena, a usput smo dogovorili i naredni korak. Iako je nakon Zenice početna namjera bila pri povratku nazad u prljavi grad zastati na kafi u Kaknju i svratiti u Brezu po rezervisanu gebiru, plan je promijenjen između treće i četvrte pive kada je pala odluka da je red provjeriti reli stazu od Kaknja do Vareša.

Ta iznenadna odluka je još jednom potvrdila opravdanost impulsa i usput donijela nemjerljive količine smijeha što također zaslužuje vlastitu priču. Uglavnom, u Kaknju se s nestrpljenjem popila kafa, a onda ubacilo u prevozna sredstva za put do Vareša. I pored nekoliko survivor scena, ova dionica nam je otkrila kako je nastala stara dobra Da sam ptica.

Damir Imamovic Trio - Da sam ptica
Po dolasku u Vareš nas, baš u trenutku kucanja na Kikaševa vrata, zazvaše stomaci. S Kikašem vazda budalesanje pa smo bili prinuđeni prenoćiti u njegovoj zračnoj banji, te smo Bobovac i Kraljevu Sutjesku ostavili za uskoro.

Baš nam se osladilo drmusanje bosanskom planinčugom, pa smo umjesto povratka preko Breze okrenuli ljevlje i nakon brojnih budalaština i filmskih peripetija (bilo je i zamalo prevrtanja) završili u slobodarskom Olovu, gdje sam baš dok ovo tipkam potpuno oduševljen susretom sa telefonskom (dial-up) konekcijom. Eto se napisah. Šta ću naumpalo mi dok se ekipa doziva iz pravedničkog preživanja i sprema za nastavak. Još nam nije dosta, još nam se ne da za Sarajevo. Sve što znamo je da za nekoliko minuta idemo u Kladanj, a hoće l’ nas povuć’ lijevo prema Tuzli il’ desno za Vlasenicu, čuće se.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *