Znali su oni koga ubijaju

Znali su jako dobro koga ubijaju, čiji život gase, koga odabiru za smaknuće. Potpuno su tačno i hirurški precizno birali najbolje među nama, a nas preživjele ostavili, duboko svjesni da mi nemamo tu snagu kakvu su imali naši mrtvi, naša raja svih boja i mirisa

piše: Nermin Čengić

Znali su jako dobro koga ubijaju. Poimenice su redali svu našu raju svih boja i mirisa, odabirući za najbrutalnije pokolje upravo one koji su imali najveći potencijal, u nekoj ravnopravnoj borbi pameti ili barem jednako podijeljenog oružja, da ih skinu s brda. Svakog su dobro ošacovali prije nego su se otcjepili u svoja ludila smatrajući potpuno normalnim da zatvore jedan grad u obruč i sa rubova siju smrt gravirajući krajnji stadij tuge na licima preostalih.

Znali su jako dobro koga ubijaju, čiji život gase, koga odabiru za smaknuće. Potpuno su tačno i hirurški precizno birali najbolje među nama, a nas preživjele ostavili, duboko svjesni da mi nemamo tu snagu kakvu su imali naši mrtvi, naša raja svih boja i mirisa. Čupali su od nas one najjače, najljepše, najpametnije, najzajebanije. Ostavili su nas koji ni 16 godina kasnije nemamo snage da vrisnemo, da se odupremo, da porazimo fašističku gamad jednim udarcem. Nas su ostavili jer znaju da se mi bojimo i svoje sijenke. Pobili su naše najbolje.

Znali su oni jako dobro, k'o što to fašisti obično i znaju, koga prvog, drugog, trećeg, desetog, stotinu-prvog, hiljaditog… da smaknu. Znali su da je potrebno djecom nas ucjenjivati, krvavim glavama isprepadati, iskasapljenim tijelima utiskivati doživotne tikove i mučnine. Znali su jako dobro da ovo jada što je preživjelo neće imati ni muda ni volje da sačuva uspomenu na Prkos, da ne dozvoli bruku Negiranja i da zauvijek začepi usta balijama, četnicima, ustašama, i ostalim iz reda Krvopija koji se nakotiše i preuzeše uzde, danas nam servirajući posljednje pomazanje pa k'o leševi teturamo usmrdjelim ulicama natuknutog prisjećanja, ne i sjećanja.

Strah nas je da se sjetimo, jer ćemo na sebi prepoznati probušena srca, ucrvljene duše, izgrebane obraze, savijenu kičmu. Prepoznaćemo ono na što nismo pristajali tokom Opsade – nedostatak Ponosa, koji smo izgubili u tranziciji. Pristali smo biti sve što hoće, prodali smo duše vragu u kojeg i ne vjerujemo ali… parafraza je jedina odbrana, jer sve pjesme su odavno napisane, otpjevane, i prije nego su se desile pa ih trošimo do izlizanosti, a nikad ih izlizat’.

Znali su oni jako dobro čije glave skidaju, a nas su ostavili da imaju čime pođubriti svoje viletine i vozne parkove, da imaju čime ozvaničiti svoje karijere i ozakoniti lopovluke. Jako dobro su odabrali one najglasnije, najhrabrije, najbistrije među nama da ih više ne bude, da nema ko biti pametniji od današnjih “intelektualaca” kuraca-palaca. Znali su oni šta rade! I koga prvog da smaknu. Pa drugog. Pa petog. Pa pet-hiljaditog.

Sram vas i stid bilo. Ne njih, oni znaju šta rade. Vas, koji šutite, koji se bojite, koji osuđujete one što ne podnose vašu ustajalost. Vas da je sram što barem ne pamtite svoje mrtve. Bez obraza ste rođeni, bez poštovanja živite, bez duše se cerekate, bez srca ćete pocrkati. Znali su oni dobro koga ubijaju a koga ostavljaju u životu. Vidim, živi ste. Pa, živjeli.