Znam šta ste radili posljednjih 20 godina

Eto, došlo vrijeme da se rastajemo. Kol'ko je sutra-prekosutra, znaće se ko se od kog rastaje i ko će na koju stranu. Što se mene lično tiče, ako pobjede dosadašnji, kako i najavih, ja odo’. Ništa, a naročito čet'ri godine opetovanog hardcore seksa sa svim mogućim pomagalima, ne bih mog'o izdržat’, kako fizički, tako vala ni psihički. Tolika količina očigledne prevare, notorne gluposti i brutalnog neznanja s tendencijom ka produbljenju, dere mozak do neprepoznavanja.

I šta nas je to strefilo i još koji dan će nas strefiti? Šta se ponudilo u ovo dana tokom kojih nas već sad surovo namaltretiraše svojim likom na svakom koraku? šta su nam sve to nalagali garnirano novim/starim obećanjima na vječitom čekanju? Ništa novo, uglavnom očekivano. Neizostavno prebacivanjem s jednih na druge i treće, a četvrtih NAS nema svakako po njihovom. Jer nas nema, ne postojimo, a da postojimo, k'o što mislimo da još dišemo, šta ćemo i samima sebi. Bolje da se izgubimo u nepreglednoj masi višemilijardske populacije kugle zemaljske. Jesmo li stvarno dotle došli? Jesu li nas to nepokorene konačno pokorili? Jesmo li bliži pozitivnom ili negativnom odgovoru na ta pitanja?

Haj’ da ukratko probirikamo ove aktuelne (za)uvijek, naše, sveznajuće, osobe od povjerenja.

Već preko nekoliko puta je kroz različite viceve i gorčine izlizana “najnovija” kletva NAROD ZNA. Ovo je jedan od priznaće istinoljupci od najglupljih pristupa glasačkom tijelu ove “sudbonosne” godine. Toliko neodređena i toliko neopisivo besmislena da je bolje stajala čuvenom ogledalu naše stvarnosti – Ekremu Jevriću, nego spodobama koje su je inicijalno priljepile za svoje, samo kod nas moguće, kandidate za bilo šta (kod nas, u Bosni i Hercegovini, za državnike). Sve što NAROD ZNA je da zaista ništa ne zna. Pola ne vjeruje ni sebi, a kamoli nekom ko im bilo šta obećava, a pola nit’ je znalo (da je znalo ne bismo bili gdje jesmo), nit’ zna (da zna davno bi ih srušili), nit’ će znat’ (jer ako prema njihovom narod zna, znanja mu više i ne treba, pa…). Treba li posebno isticati bosanskohercegovačku metropolu u kojoj, na primjer, stoluje “vječna” direktorica koju niko osim nje same ne želi, najmanje oni kojima direktoruje, a ubjedljivo nikako oni koji plaćaju usluge koje (bi trebala da) pruža. Što je najgore, njene usluge su direktno vezane za djecu. Valjda i tu treba da otvrdnemo, da nam postane svejedno.

Onda imamo dežurnog glavonju (da se suptilno izrazim), koji kad krene s obećanjima ne zna stat’ nego obećava i ono što već ima. Želi osigurati valjda da i dalje ima, i on i sin mu i deseto koljeno, dok roblje crkava, skapava i klanja se neonskom bogu koji ih pretvori u ikebane, robote koji kljucaju li kljucaju šta god im se prospe, pa makar bila i čisto brabonje sa i bez aditiva. Kad smo već kod aditiva, dodaje Glavuša kako će već pola obavljenog posla dovršiti čim mu se ukaže prilika i otcjepit’ se kako bi bio siguran da mu niko i ništa za života ne ukrade njegovu svakovrsnom glupošću, krkanlukom i, prije svega, čistim Zlom zasranu teritoriju. Njegovu? Istinski turistički kompleks masovnih grobnica, vjerovatno jedinstven u svijetu. Dobro, ima još nekoliko zanimljivih primjera. Po Africi, recimo da ne potežemo bliže primjere. Ako se odmaknemo od dna ljudskog emotivnog izražaja, od masovnih ubistava dakle, ostaje nam drugi dio priče, koji je podjednak valjda u svim bizarnim vlastelinstvima, psoebno ovih prostora, pa tako imamo puteve koji se grade godinama a s papira nisu makli, poslove koji se sklapaju godinama a sedmo rukovanje bez rezultata je u toku, nastavak otimanja svega što se oteti da pa i onog što se oteti ne da al’ se i dalje otima i sljeva u provjerene nepropusne kanale i dijeli ravnopravno jednakijima među jednakim… I naravno, neizbježno je uzajamno nadjebavanje i prebacivanje raznoraznih krivica uvijek, uvijek, i opet na druge, obično s one strane entitetske linije, bez obzira iz kojeg entiteta dolazilo.

Imamo mi ludaka, nemamo više ‘dje s njima. Kod nas se to prima i bez gnojiva kokad je to gnoj samo od sebe pa se nakon 20 predugih godina svega što živ čovjek može proživjeti posebna vrsta ludaka diči tim periodom i po reklamnim si panoima stavljaju tu činjenicu kao afirmativnu. Haj’ da zamislimo na trenutak situaciju da vas neko 20 godina metne u normalan zatvor i redovno vas hrani, pušta da prošetate sat vremena dnevno, dadne vam posao za koji vas plaća (minimalno al’ pare redovno liježu na račun), imate i besplatnu medicinsku njegu, čak po potrebi i socijalizaciju to jest pospješivanje druženja kako biste se lakše uklopili u ostatak svijeta nakon otslužene kazne. Jeste li zamislili? E, sad razmislite je li bolje to ili je bolje provesti istih tih 20 godina u Bosni i Hercegovini, skoro državi u kojoj nokti pucaju u borbi za hljeb, zemlji iz koje nema izlaza (čitaj viza), gdje su redovne (ako ikakve) plate većini jedan od neostvarenih životnih snova. Zatim, ako ste gluho bilo bolesni, a nemate para jeftinije vam je da se odmah roknete nego da čekate po dva dana da vas prime u ambulanti gdje će vam našarati uputnicu na običnom listu papira sa preporukom za, na primjer CT ili MR, na koje se možete naručiti tek za tri mjeseca (i to ako vam se posreći), a da odete kod privatnika i time sebe i sve oko sebe bacite u nevjerovatne troškove i vrlo vjerovatno dugove. O nekakvom druženju u tradicionalno druželjubivoj zemlji nema ni govora jer su nas sasvim uspješno otuđili jedne od drugih od trećih. I ne samo to, već su podosta uradili da ovdašnja djeca nikad i ne pomisle kako “kruške i jabuke” mogu jedino zajedno. Usput su se i sami raskomadali, pa sad nakon tih i takvih “20 godina s nama” šalju predizborne vapaje kojim se od vas traži da im date još četiri godine.

Onda su na redu oni koji su sigurni u svoje riječi dok im djela kaskaju bar nekih dvajes’ rečenih godina. Na čelu je faca samo tak'a. Nema koga taj nije sreo, vidio, rukovo se, čak je i ozvaničio aktuelno državno uređenje 2+1 sa 100%+ (slovima: sto posto plus), jer Bosna i Hercegovina ima dva entiteta sa podjeljenom teritorijom na procente od 51% i 49%, dok u pomenuti plus (znakom: +) ulazi pofin komad pod nazivom Brčko Distrikt. Da ga jebeš, ne znam tu matematiku. Valjda me u “onom sistemu” pogrešnoj učilo. Iz istih redova kao i pomenuti lafčina dolazi i jedan od najbezobraznijih likova domaće “jet set” scene (napomena: u BiH je već godinama A celebrity lista sve redom go političar) koji se na upite o korupciji valja od smjeha dok mu na vrata dolaze gladni i sjebani radnici, borci, penzioneri… svi redom prevareni i poniženi, On se i dalje smije najavljujući uništavanje jedinog lijepog što je preostalo u ovoj zemlji – rijeka i planina – zarad uzimanja još, još i još. Nameračilo se ubit’ Neretvu, Rakitnicu… kako bi ko đoja pravili struju, a nije valjda potrebno podsjećati da se struja iz ove zemlje već odavno izvozi. O nikad pokrenutoj željeznici (koja se 15 godina poslije rata još uvijek trestira???), dokazano najprofitabilnijem prevozu tereta ne treba trošiti riječi. Šta će nam željeznica pored tol'ko šlepera, je l’. A šleperima se uvozi voda za piće. Ponavljam, uvozimo vodu za piće! Samo oko, na primjer, Sarajeva ima više od hiljadu izvora pitke vode vrhunskog kvaliteta, a Sarajevo je tek komadić cijele, izuzetno rodne i plodne, Bosne i Hercegovine. Rodne i plodne kad bi se htjelo i kad se ne bi bilo u strahu da će izvirit’ ljudska kost koju obično potope jezerom. Iz istog bratstva je i kraljica federalnog obrazovanja kojoj je za mandata vuk živio na grani, učenicima zvanično preporučivana marihuana, uludu štampano udžbenika koji bi pokrili dva kontinenta, a o tačnosti informacija i ispravnosti gramatike u istim me je stid pričat’. Al’ k'o jebe obrazovanje.

Obećavaju otcjepljenja, nova komadanja, prde u prašinu ‘dje god im se prima, a ništa niko ne radi. Samo obećavaju, a niko da guzicu mrdne i nešto pokuša da ostvari. Samo silna obećanja koja bi, kad bi se sitnim vezom stavila na papir, mogla taman stat’ u Vijećnicu gdje svakako više nema knjiga nego će kažu ugradit’ i liftove. Da im je lakše tovarit’ obećanja na više spratove.

I dalo bi se tako redom pored ovih (nadam se ne još dugo) aktuelnih nabrajati i nabrajati i nabrajati. Moglo bi se spomenuti spektakularno-frenetične sumnjive nosioce kredita, nekulture i papanluka koji obećavaju nekakve bolje budućnosti, navodne reketaše koji narod(i) drže za državu, “nove snage” kojima je “četništvo stvar folklora”, ultimativne ubice korupcije, ratne profitere koji se kunu da će se obračunati sa ratnim profiterima….. Imamo mi toga, rekoh još na početku.

Sve u svemu, kad se sve sabere i oduzme, ponuda je standardna:
1) staro, uščulo se, baci i zapali 8ne kopati da ko ne naleti i iskopa;
2) lijepo i glamurozno upakovano, a unutra trulja;
3) pred istekom roka, uzmi ako ćeš odma’ konzumirat’ inače očekuj svakovrsne tegobe;
4) ako vam se ne sviđa idite u drugu prodavnicu;
5) ? (dodati po-smatranju)

I, da budem iskren, sad kad sve ovo izleti na tastaturu, malo mi je jasnije zašto se ljudi teško odlučuju za posjetu glasačkom mjestu koje se ove godine ima desiti u nedjelju 3. oktobra. Nikako ne podržavam tu vrstu apstinencije al’ nakon svega rečenog, iako nije ni pola rečeno što bi se reći dalo (knjiga se može napisat’), postavlja se logično pitanje – koga i/ili šta izabrati?

Nakon svih ovih i ovakvih godina jedinim se ispravnim odgovorom čini: Sebe i za sebe. Ne za narod, ne za partiju, ne za bilo kakve puževe autoputeve, fasadne iftare, ne za bilo kakve blještave, nebeske, vječne, kvazipatriotske plakate, nego isključivo za sebe. Jer trebaš, jer moraš, jer nemaš više vremena. Ako ne glasaš ukrašće ti glas, mišljenje, stav, obraz, dakle život. Pa, biraj za sebe da ne bi morao u drugu prodavnicu ili kad se i ako se ikad razbudiš na barikade s mlohavom ćunom u ruci.

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *