Pozorište mladih Sarajevo

Pozorište svih generacija

U Sarajevu su 1950. godine osnovana dva teatra za djecu: Pionirsko pozorište i Pozorište lutaka.

Prvih desetak godina postojanja Pionirsko pozorište nema svog ansambla pa po projektu angažuje glumce iz drugih teatara. Tada je Pionirsko angažovalo i djecu “glumce”, od koji su neki i danas poznati i priznati umjetnici. Pozorište lutaka u tom periodu njeguje marionetu kao osnovni izraz i pod rukovodstvom Adolfa Pomeznog ostvaruje značajne rezultate.

Šezdesetih godina 20. vijeka Pionirsko pozorište formira svoj profesionalni ansambl, mijenja naziv u Pozorište za mlade i počinje sa postavljanjem ambicioznih projekata, koji nisu namijenjeni samo najmlađima.

S druge strane, na čelo Pozorišta lutaka dolazi pozorišni mag Jurislav Korenić, a njegovim dolaskom nastaje novi period u razvoju teatra, što se ogleda u različitim lutkarskim tehnikama i istraživanju mogućnosti daljeg razvoja lutkarstva.

Konačno se 1977. godine ostvaruje prirodna simbioza kada se udružuju ova dva pozorišta i nastaje Pozorište mladih sa dvije samostalne scene, Lutkarskom i Dramskom. Na obje scene stvaraju eminentni reditelji, vrhunski likovni i muzički umjetnici iz regije i Evrope.

Pozorište učestvuje na svim domaćim smotrama i festivalima gdje redovno osvajaju nagrade. Pored toga ansambl Pozorišta mladih ostvaruje i značajna gostovanja diljem Evrope, Azije i Afrike.

Tokom opsade Sarajeva u devastiranoj zgradi sa prepolovljenim ansamblom Pozorište mladih daje svoj doprinos odbrani Grada i kulture od agresije i nadirućeg primitivizma. U saradnji sa domaćim i stranim rediteljima uz zajednički angažman MESS-a i preostalih glumaca u Sarajevu, Pozorište mladih premijerno daje brojne predstave.

Pretplatite se na svojoj omiljenoj platformi

Sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje

Kada su počele padati granate po gradu, nije se dugo čekao odgovor umjetnika i umjetnica na situaciju u kojoj se našao grad. Zapravo, sve ono što se tiče Sarajeva u tom periodu, dio je priče o fenomenu kulturnog otpora, baš tako su ono što se događalo, nerijetko i sa pravom, nazivali strani novinari koji su izvještavali iz grada pod opsadom.

U priči o kulturnom otporu agresiji, Pozorište mladih zauzima jedno od glavnih mjesta. U Pozorištu mladih praktično se radilo bez prestanka od prvih napada na grad.

Kao jedan od najsvjetlijih trenutaka u historiji Pozorišta mladih bio je zajednički koprodukcijski projekat sa Festivalom MESS, Beketov “Čekajući Godoa” kojeg je rediteljski postavila Susan Sontag. Upravo na sceni Pozorišta mladih gradonačelnik Sarajeva je, po završetku premijere, Susan Sontag proglasio počasnom sugrađan- kom, a po kojoj se danas zove i Trg ispred Narodnog pozorišta.

U povodu obilježavnja 50. godišnjice ovog teatra, 2010. godine, dodijeljene su 23 plakete “ljudima koji su odbranili Pozorište mladih”. To su bili ljudi koji su od 6. aprila 1992. do zadnjega dana rata bili zaposleni u Pozorištu mladih, a ponekad, i sa puškom u ruci, branili svoj grad i ljudsko pravo na normalan život!

U toku agresije na BiH, Pozorište mladih je okupljalo umjetnike i umjetnice i pozorišne radnike koji su ostali u Sarajevu, a na njihovoj sceni igrane su brojne predstave, premijere i reprizna igranja, predstave za odrasle i predstave za djecu…

Pozorište mladih bilo je otvoren prostor za ljude s lijepim idejama i dobrim namjerama, pa su realizirani i različiti samo- stalni projekti umjetnika i umjetnica, igrokazi, različtiti kulturni programi, muzički koncerti, promocije knjiga, književne matineje i predavanja…

U to vrijeme smrti, Pozorište mladih bilo je veoma živ prostor.

Repertoar za novembar 2025.

Gidionov čvor
predstava za odrasle
5. 12. 2025.
u 20:00h

Cvrčak i mrav
predstava za djecu
7. 12. 2025.
u 11:00h

Doviđenja
predstava za odrasle
11. 12. 2025.
u 16:00h
u 20:00h

Zlatna soba Djeda Mraza
predstava za djecu
20. 12. 2025.
21. 12. 2025.
u 11:00h

Zlatna soba Djeda Mraza
predstava za djecu
24. 12. 2025.
u 19:00h

Zlatna soba Djeda Mraza
predstava za djecu
28. 12. 2025.
u 11:00h

Predstave Pozorišta mladih

Podcast

Drago Buka: Priča o Pozorištu mladih je i priča o mom životu

“Napiši nešto za monografiju povodom sedamdeset godina postojanja Pozorišta mladih”, rekoše mi. Sedamdeset godina? Nevjerovatno! Pozorište u kojem sam proveo skoro čitav radni vijek je staro koliko i ja, zamalo! I pristadoh. Brzopleto. U tom trenutuku sam mislio da znam sve i svega se sjećam. Neće biti teško, pomislio sam. No, sjećanje je nesigurna kategorija. Već danima sam opsjednut slikama kolega, prijatelja, predstava. Miješaju mi se lica i scene. Vidim nas mlade i nesigurne, ali razigrane i pune želje da što prije stanemo pred publiku, prepune entuzijazma i, zašto ne reći, očekivanja… Pa nas vidim zrele, sigurnije, već sa ponekom borom i sijedom vlasi, ali sa istim žarom. A onda shvatim da neki Dječaci i Djevojčice, Majke i Očevi pa Prinčevi i Princeze, Zmajevi, Razbojnici, Gusari, Vile i Vilenjaci, na moju žalost nisu više sa nama. Ali ipak su tu i ostaće zauvijek u našim srcima i sjećanjima kolega i generacija publike koje su odgajane i odrastale uz naše predstave, usvajajući poruke koje smo im upućivali sa scene. Vjerujem da su naučili razlikovati dobro i zlo i da su mnogi od njih postali časni i čestiti ljudi!

Kao i u životu, bilo je lijepih trenutaka, ali i onih manje lijepih, o kojima sigurno neću i ne želim pisati. Da napišem nešto o sebi ne bih mogao, a da ne pomenem i one druge, moje kolege glumce, umjetnički ansambl, saradnike, administrativni i tehnički odjel Pozorišta, bez kojih ne bi bilo ni mene, a čija će se imena svakako pojaviti u monografiji pa ih nema potrebe ponavljati. Pa o čemu onda pisati? O lijepim i nezaboravnim trenucima! Tu svakako treba spomenuti predivna gostovanja i putovanja po ovom “bijelom i šarenom svijetu” koja smo doživjeli isključivo zahvaljujući činjenici da smo bili članovi sarajevskog Pozorišta mladih. U suprotnom, teško da bismo vidjeli Egipat, Irak, Indiju, Pakistan, a onda i Njemačku, Švajcarsku, Češku… Bivšu smo domovinu obišli uzduž i poprijeko. Gostovali na svim važnijim festivalima i susretima srodnih pozorišta i donijeli kući pregršt nagrada i priznanja, sticali nova iskustva i uspostavljali bezbrojna divna prijateljstva koja traju zauvijek. Ali da se ne pomisli kako nam je sve to palo s neba. Nikako. Za sve smo se itekako založili, potrudili, dali sve od sebe da uspijemo. Da bih to malo bolje pojasnio, moram se vratiti činjenicama i dokumentima. Dakle, 1977. godine, spajanjem Pozorišta lutaka i Pozorišta za mlade nastalo je Pozorište mladih Sarajevo sa dvije scene: Lutkarskom i Dramskom.

U početku nismo baš pretjerano sarađivali, skoro nikako, ali sila zakon mijenja. Dogodila se 1992. godina, početkom koje je veći dio članova Lutkarske scene otišao iz grada i Pozorišta. Veći dio članova Dramske scene je ostao i kad smo se nakon jednogodišnje pauze okupili i počeli sa radom pokazalo se da nam nedostaje Lutkarska scena jer smo na repertoaru imali samo predstave za veći uzrast djece i za odrasle gledaoce. I tada se dogodilo nešto nevjerovatno, u ranijim vremenima nezamislivo. Svi smo zdušno prihvatili izazov da obnovimo lutkarske predstave za djecu. Uz nesebičnu pomoć tada jedinog aktivnog člana Lutkarske scene Safeta Hadžimehanovića, najprije smo, malo po malo, vježbali vođenje lutke, a onda smo prešli i na oživljavanje predstava. U nekom trenutku, ne znam ni sam kako, probudila se u meni želja da pomognem pa sam počeo, zahvaljujući potrebi Pozorišta i razumijevanju tadašnjeg direktora Nermina Tulića, režirati, adaptirati, prevoditi, pa sam se čak usudio i pisati tekstove za ovu scenu koji su, na moju veliku radost doživjeli brojna izvođenja! Ovo je trenutak u kojem želim, jer se nadam da će ostati zapisano, najiskrenije zahvaliti za svesrdnu podršku kolegama i svim saradnicima bez kojih od moje želje ne bi bilo ništa.

Već na početku sam rekao da sam skoro čitav radni vijek proveo u Pozorištu mladih zbog čega se, bez imalo sumnje, i dan danas osjećam mladim. U njemu sam se ostvario kao glumac, redatelj, pisac. Nekad s manje, a nekad s više uspjeha, ali siguran sam da se sve to ne bi dogodilo da sam bio u nekoj drugoj sredini. Članovi Pozorišta mladih su uvijek uspijevali tokom radnog procesa učiniti nekakvu posebnu atmosferu punu stvaralačkog duha. Ne bi bilo moguće raditi u tom okruženju, a ne usvojiti nešto od tog pozitivnog gledanja na rad. Kod mene je to znalo otići u krajnost, pa sam počesto mislio, i čak bio uvjeren, da će se dogoditi nešto loše ako se ne pojavim u Pozorištu, ama baš svaki dan. Znam da ovo zvuči pomalo naivno, ali tako je bilo!

Često sretnem sada već odrasle ljude koji mi se obraćaju sa poštovanjem i sa puno simpatija spominju ona vremena u kojima su bili gledaoci, a danas dovode svoju djecu ili čak unuke na naše predstave i iznova se oduševljavaju što mene čini sretnim. Susreti sa tim ljudima samo potvrđuju moje uvjerenje da se Pozorište mladih i moj privatni život ne mogu razdvojiti. U Pozorištu mladih sam upoznao svoju suprugu, u njemu je na svim predstavama prisustvovala naša kćerka, zapravo je u Pozorištu odrastala i voljela ga s nama zajedno. Naravno, kod kuće smo morali odigrati svaku predstavu po ne znam koliko puta, jer je moja kćerka htjela odigrati sve likove koji su joj se svidjeli. Ja sam igrao one druge.

Zapravo, priča o Pozorištu mladih je priča o mom životu. Sretan ti rođendan, drago moje Pozorište i živi nam još dugo na radost svih budućih i sadašnjih mladih generacija!