Mnogo je Sarajki i Sarajlija ali i onih koji nemaju to sreću biti, a ipak su zaljubljeni u najljepši grad na svijetu…
Ima nas na svim stranama svijeta, različitim putevima i okolnostima smo raspoređeni na sve meridijane i paralele planete Zemlje. I svi redom imamo neke svoje priče. Obične, posebne, drage, manje drage… Ali su sve naše i sve su bitne.
Priče su bezgranične i mogu se ispričati na milion načina.
Ukoliko želite ispričati svoju priču i podjeliti je sa ostalim Sarajkama i Sarajlijama koji žive us vom gradu ili svoju ljubav prema Sarajevu njeguju na nekoj drugoj tačci treće stijene od Sunca, pozivamo Vas da nam je pošaljete, a mi ćemo je nakon pregleda i objaviti.
Dužina priče nije bitna, a poželjno je, iako nije uslov, da tema bude vezana za Sarajevo. Priče ne moraju biti isključivo proznog ili poetskog karaktera, pa ukoliko ste multimedijalni u srcu i duši, osjećajte se pozvanim da nas uveselite svojim vizualizacijama.
Redakcija portala “SARAJEVO.co.ba, još uvijek Sarajevo”.
PROČITAJTE DO SADA OBJAVLJENE PRIČE ili saznajte
KAKO POSLATI PRIČU?
Svoje priče sa naznakom Imam priču pošaljite na email adresu info@sarajevo.co.ba, zajedno sa svojim ličnim podacima:
1) Ime i prezime
2) Nadimak / Pseudonim (ukoliko ne želite objaviti svoje ime i prezime)
2) Mjesto rođenja
3) Trenutno mjesto boravka
4) Ukoliko želite pored priče objaviti i prigodan sadržaj (slika, audio, video…), prikačite ga na svoju poruku nama.
SURDUS IGNIS
Vatra je gluha i nijema, nesuvisla,ocajna sto je vatra.Ona pamti samo svoje kresivo i trud i,ne zna svoje ime.Da se zrak nije prevario da joj pridje, ona bi,sahi,jos uvijek bila suzanj mudrog kremena koji nista ne govori i,cuvao bi je kao svoju gorku tajnu,ovako se kaje sto je obznanio.Kaje se i kresivo sto je udarilo po kremenu,zapalilo trud i obejanilo vatru koja sad,pustisi svijet do pepela i u njemu se vjesto skriva,cuva svoju iskru u dnu svog pamcenja i, poslije sto godina sutnje grcevito se uhvati za krilo zraka i
rasplamsa najprije,u zloj svijesti covjeka siromaha slabasnog uma.Vatra koju pamtimo je divlja vatra, nije ona plemenita sto sa nebesa svijetli i zivot svom bilju, svoj dihaniji daje svaki dan vijekovima i eonima.Sad mi ti reci,je li vakat,je li trenutak kucnuo da vatru vratimo kremenu, da zaboravimo da smo izmili kresivo i da se lisimo grdne posasti.Ti sutis, ne govoris nista,maca ti pojela jezik, zanijemio si, kao ne znas sta te pitam.A da ti, kojim slucajem nijesi onaj sto vatru seje, pa si se pritaji,sakrio si se biza devet crnih kapija u crnoj noci, ucrnoj sumi, pod crnim kamenom i sanjas kako da razbuktas vatru da, sagori sve sto se moze sagorjeti.Ako si taj a, sumnja mi kaze da jesi, nalet te bilo sto konaka od mene i ovog dunjaluka.Ali, pamti i ne zaboravi sutra ce doci onoj koji ce vatru zasuznjiti u kremen i tvoji ce snovi postati njen pepeo u kome nema iskre, ni traga od iskre, ni zrno od sicusnog zrna.I svijet vise nece strahovati od tebe ocajni stvore, ni od tvoje vatre. Tada ce, da znas kukavice, ovaj svijet postati bujni djulistan, u kom ce svaka dusa mirisati na nadu koja se zove covjekova sreca, ovdje na zemlji u ovom malom dzennetu, koji nam je darovao Bog.
Pjesma je samo malo druga~ija pri~a,ispri~ana druga~ijim izra`ajnim sredstvima.Evo moje pri~e:
ZAPIS NA ZRNU PIJESKA
{apnu mi jedan nuhi star ~ovjek
iza zastora mavi sabah pjene,
evlijah,bezbeli:
bijele bujne kose,
bijele brade do pojasa,
oblivena lica nurom lijepim,
modrih o~iju kao jezera gorska,
bijelih ruku kao krila labudova,
u odori bijeloj od pjene vijekova:
“hane moj,ni zrno pijeska
bez razloga nije stvoreno,
na njemu je harfovima tankim
svakog dzana rodjenog, prije rodjenja
sudbina zapisana.
prije nego {to }e misli u trmki
lobanje za{atreti,
prije no {to }e prvi put zaplakati,
vrpcu mu pup~anu kosturom vremena
presje}i,zavezati -da mu ne izrastu
krila.
Rodjeni ne}e znati:
da se razbolio od `ivota,
da }e patiti i tugovati,strijepiti,
strahovati,malo se radovati,
jo{manje se veseliti,smijati;
da }e mnogo sanjati,a snovi mu
vehbuti,~ileti,
da }e se mnogo ~emu lijepom nadati,
nade }e mu gnjileti,kao travka
vehnuti,
da }e nevid krilima iluzije uzlijetati
na per~in padati,krvariti,teturati
za ~e`njama,uzdisati;
gorkim se vinom sanja opijati,
rane bez mehlema lije~iti
dok i posljednji list `elja
jesenji vjetar u zaborav ne odnese.
Ali, hane moj,{erbet jedan,eliksir
ima od svega gorkog gor~iji,
od svega opojnog opojniji…
on je mehlem jedini,koji ranu
`ivota mo`e izlije~iti,
i,dzan }e svaki rodjeni jednom…
taj napitak iskapiti!
Omer TURKOVI}