KULTURNI ŽIVOT SARAJEVA

« Gradski vodič Sarajeva

Vijećnica gori
Vijećnica gori

Sarajevo je oduvijek važilo za jedan od kulturnih centara regije gdje se kroz vijekove gradila i gajila jedinstvenost načina i izraza kakva je prepoznata u cijelom svijetu. Kakva vremena, takvi i ljudi, pa i kultura koju donose se mijenja iz perioda u period. Ovdje ćemo navesti kulturne institucije od značaja koje još uvijek postoje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i koje možete posjetiti i na najjednostavniji način oplemeniti shvatanje grada kakvog bi ga njegovi stanovnici željeli imati.




Biblioteke u Sarajevu

Kina u Sarajevu

Pozorišta u Sarajevu

Galerije u Sarajevu

Muzeji u Sarajevu

Kulturni centri u Sarajevu

Kulturna društva u Sarajevu




« Gradski vodič Sarajeva

Jedan odgovor na “KULTURNI ŽIVOT SARAJEVA”

  1. POSLOVNI DNEVNIK BOLOVANJA
    AUTOR: NAZIF HABUL
    Bilo je to davno. Ukoliko me sjećanje ne vara, poslije
    završene srednje škole i odsluženja redovnog vojnog roka,
    zaposlio sam se preko Studentskog servisa u Bitumenki, u
    jednom od sarajevskih dijelova grada, Nedžarićima. Imao sam
    već tada pomalo varljivih i nedovoljno ozbiljnih dvadeset
    godina. Danas je to samo zgrada u kojoj, čini mi se, nikog
    drugoga nema, osim jedne trgovačke radnje gdje se prodaju
    skijaška oprema, bicikli i druga luksuzna roba. Od benzinskih
    isparenja i prašine, te zagađenja od bitumena, radeći kao
    pomoćni radnik, nisam se osjećao dobro i prekinuo sam sa
    svojim radom na određeno vrijeme. U to vrijeme radili su u
    Bitumenki neki ljudi od kojih većina nije bila posebno
    pismena i nisu danas među živima. Nije više živ ni moj otac
    koji je radio u istoj toj firmi sa dvije srednje završene škole, ali
    bez ikad upisanog fakulteta. Bitumenka u užem dijelu grada,
    odnosno glavnoj njenoj arteriji poput prestarjelog, i začudno,
    postmodernog, grobnog mjesta i neke čudno teške, radničke,
    prisilno bogate bijede, stoji mi pred očima kao jedan od
    spomenika
    upravo
    socijalizmu
    i
    socijalističkom
    samoupravljanju. Vjerujem da nema danas puno preostalih
    ljudi koji su tu nekada radili, te ne očekujem da će mi iko u
    ovo moje, iz ko zna kojeg razloga što radim, svjedočenje,
    povjerovati. Poslije upisa na fakultet nisam imao niti za
    tramvajsku kartu, niti za doručak, a kamoli za cigarete, a bio
    sam strastveni pušač i uglavnom multitalent za sve ili ništa…
    Sjećam se knjige koja je u podnaslovu glasila: „knjiga za
    svakoga i ni za koga“. Ta knjiga mi je nekad bila jako, jako
    draga.
    Kolege i kolegice s Medicinskog fakulteta u Sarajevu nisu
    me u to vrijeme prihvatali na način da, na primjer, mogu od
    nekog od njih posuditi knjige za koje nisam imao novac, da ih
    barem negdje kopiram, jer bi to bilo puno jeftinije nego u
    knjižari kupiti nove. Bio mi je potreban svaki ušteđeni dinar.
    Često sam na predavanja dolazio pospan i umoran brinući se o
    zdravlju svojeg oca koji je bio sistemski i teško bolestan. Iako
    je bio u to vrijeme aktivan kao društvenopolitički radnik, nije
    imao ni dva pošteno izgledna odjela koja bi mogao na sebi da
    nosi. Ja, njegov sin, uvijek bih bio u istim pantalonama i
    istom, onom očevom, starom, narandžastom džemperu, koji se
    po krajevima već drpao, ali ponosno sam ga nosio kao njegov
    sin i u tankoj, najjeftinijoj talijanskoj jaknici kupljenoj na
    buvljaku u Ulici Vase Miskina ili današnjoj Ferhadiji od neke
    švercerke iz Trsta. Volio sam igrati šah, svirati gitaru, maštao
    da ću jednog dana biti doktor, a to se ipak nije dogodilo.
    Došao je rat, a nešto malo prije toga uglavnom zbog
    nepravde na koju nisam mogao uspješno uticati, potražili su,
    moj dobri otac i moja majka pomoć nekog psihologa ili
    psihijatra, za mene, svojega sina koji nikako ne spava noću i
    koji voli čitati Bhagavad Gitu do u kasne noćne, večernje sate.
    Družiti se s
    kojekakvim
    sumnjivim umjetnicima
    i
    socijalističkim probisvijetima od kojih niko nije imao nikakve
    koristi. A probisvijeta je bilo raznoraznih, mnogo više
    talentiranih od ovih danas, mnogo poznatijim nego od ovih
    danas sa skupim autima i vezama u policiji. Biti dobar ili biti
    loš nije bila stvar izbora. Ona je više stvar uvjerenja. U stvari,
    bilo je to svejedno, jer riječi nisu dobra zamjena za novac, niti
    je to ikada bilo, niti će, izgleda, tako u budućnosti biti? Ali, ja
    sam, u stvari, uvijek ispadao često nepopravljiv u svojoj
    gluposti i budala da vjerujem u ljude i vjerujem u još davno
    sklopljena i iskrena prijateljstva. Znam neke baš do gnušanja i
    prezira, odvratne gadove iz dijela grada u kojem živim, a koji,
    po mom shvaćanju, ne zaslužuju da na zemlji postoje. Znaš li
    ti možda neke, dragi moj prijatelju, prepun strpljivosti i
    učenosti? Naravno, bilo je i onih koji su znali Jesenjina
    napamet, ali nisu imali niti pola dinara za kafu u nekoj
    gradskoj socijali.
    Gledam danas SCC na Marindvoru, pun, krcat, ali pred
    očima mi još uvijek ona ista socijala ili mjesna zajednica
    kojom „usrana šminka defilira“. Jedan dan, majka i ja, pred
    SCC-om… Da! Ja i majka pred SCC-om! Sipao je baš sitni
    snijeg i bio je mjesec januar. U to vrijeme dečkić od nekih
    dvanaestak godina prilazi mojoj majci i moli je: „Gospođo,
    možete li, molim Vas, otići sa mnom u samoposlugu? Ja i
    majka nemamo šta da jedemo!“. Mojoj majci u oči grunuše
    suze. Govorim joj: „Majko, ne nasjedaj na to! Sram neka ga
    bude! Mali je samo vješto od nekoga nagovoren tako da kaže!
    Gdje mu je ta, majka, uopće?“. Ali, u dnu mog srca prikrivena
    je zebnja i zabrinutost. Šta da se radi?
    Pošli smo, ne znam kako, u blještavilo i tržni, praznični
    glamur trgovačkog centra, a ja sam u sebi tih nekoliko sekundi
    do SCC-a umro. Tih nekoliko sekundi bio sam mrtav. Hodao
    sam s majkom, ali nisam bio prisutan među živima sve zbog
    tog djeteta od jedva dvanaest ili nešto više…
    A onda pošto sam umro, zapljusnuo me je i skoro sasvim
    zaslijepio val vrlo, vrlo teške, religiozne istine. Nisam išao
    više niti na fakultet, već samo u džamiju. Ne samo u vrijeme
    džumma-namaza, već i u crkve i katedrale. Molio se u Društvu
    za svjesnost Krišne među bhaktama u BKC-u, molio se s
    krunicom u ruci u maloj, čistoj kapelici Družbe srca Isusova, i
    na Bistriku dva tri puta u Crkvi Svetoga Ante u svete nedjelje
    tačno u podne. Učio Oče naš i islamske šarte ešhedu en la
    illahe illallah, mantrao tri ključne riječi hinduizma: Rama,
    Hare, Krišna. Čak sam prišao telematima za koje je Aleister
    Crowlly otjelotvorenje nekog višeg duhovnog bića na Zemlji
    praveći dekoracije na svojim čuvenim Tarot-kartama i učeći
    bijelu i upozoravajući učenike na crnu, zlu magiju. Prilazio
    sam i mormonskoj vjeri iza kafea Park, takozvanoj „parkuši“,
    sarajevskim nekolokvijalnim žargonom nazvanim. Toj vjeri
    gdje je po njegovom ličnom svjedočenju, on, naš, američki
    građanin, Džozef Smith, lično poznavao gospodina Boga i
    objasnio mu sve u Knjizi Mormona šta sve treba da činimo u
    ovom životu i poslije njega.
    Imao sam u svom posjedu i pravoslavnu i katoličku Svetu
    Bibliju, Časni Kur'an mi nije nikada ispadao iz ruku. Postao
    sam darežljiv koliko sam mogao, što možda ne bi mogao niko
    drugi nego samo možda jedna dobra i predobra duša na ovom
    bijelom dunjaluku ili svijetu?
    Djecu, kao djecu, sam vidio na drugi, sasvim novi i
    neobičan način i to je bio glavni, kako bi se moglo reći,
    uzročnoposljedični lanac mog budućeg djelovanja da se ipak
    prihvatim čiste, akademski ispravne, filozofije.
    Čitajući ozbiljno i prisebno Platonova djela i čitajući o
    Sokratovom životu i smrti, moj, hajde da tako kažemo, umni
    uzrast sasvim običnog, prosječnog čovjeka, nekako se uzdigao
    u puno više sfere gdje je zrak rijedak i gdje se vazduh zubima
    siše, gdje je vrlo teško disati. Možda Vam samo podmećem
    svoju iluzivnu i uljepšano iskrivljenu prošlost, ali, ja sam
    počeo hodati nekim, potpuno neshvatljivo, svijetlim, dubokim,
    božanskim stepenicama? Postao sam za vrlo kratko vrijeme
    nekako stariji i ozbiljniji negoli za svih svojih osam godina
    primarne i četiri srednje škole učeći sve te potpuno nove i
    teško razumljive nekom prosječnom čovjeku, stvari. Po
    nekima sam, možda, i duševno obolio?
    Nisam tragač za čudima, ali dešavale su mi se poslije neke
    vrlo često čudesne i divne stvari. Ništa novo i spektakularno za
    čuti ili reći, ali primijetio sam, na primjer, da me neke žene
    malo čudno i s velikom pažnjom ponekad slušaju i prate.
    Primijetio sam i ja kod samoga sebe neki neobjašnjivo
    ogroman stid ako bih samo u djeliću sekunde pomislio da bih
    mogao upasti u nepriliku jednostavno šaleći se s njima. U
    jednom kratkom trenutku propadanja u tom uskom i klizavom,
    materijalnom prostoru brzo pomislih, neka mi je Bog na
    pomoći, da bih takvim životom mogao na neki način sam sebi
    izgraditi stvarno zavidno dobru i stabilnu egzistenciju? Ali,
    otkud bih takvo nešto mogao ja, ono moje malo „ja“, znati,
    ako sam Bog ne želi, za mene lično, da ja to znam? Ne, ne
    vjerujem u to samo zato što bih izgledao samome sebi pomalo
    malodušno. Mislim da je u meni neki intuitivno podivljali crv
    trovao moj konto otvoren na računu svemogućeg Boga.
    Samo, kao da se nisam našao nigdje. Barem mi je tada tako
    izgledalo. Valjda je tako i trebalo da bude, ali Svevišnji zna!
    Jednoga dana doći ću k njemu, ali kako će biti, On će na
    najbolji način da zna!
    Dio mojih živaca popila je moja majka. Jer ta, moja
    realnost i njena realnost, nisu se uspješno preklopile u našem
    porodičnom koncenzusu. Poslije očeve smrti samo sam od nje
    imao podršku za odgoj svojega vlastitog djeteta, jer je
    djetetova majka sve ostavila i napustila nas. Može biti da ono
    što razum odobrava to Nadduša osuđuje? Knjige nisu hladne,
    Sokrate! Ti nisi ništa napisao.
    Vrijeme je već prošlo. Nešto od svega što sam ikada znao
    ostalo je u obaveznoj literaturi za redovne škole u Sarajevu. Tu
    bih završio svoju priču, jer ti jesi, dijete, original, a oni su
    „sladkorji“, „beljakovine“, „zeliščne mešanice“, „maščobe“…
    autor Nazif Habul, profesor filozofije i sociologije
    februar, 2020-e, u Gradu na Miljacki

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *