Snaga moći Sarajevskog tramvaja

U autorskom tekst sarajevski novinar Amar Ćesić se sjeća da je osamdesetih godina, glavna kletva među vozačima tramvaja bila je: ‘Dabogda se zadesio na stanici Muzeji kad u Mašinskoj odzvoni šesti čas.’ Ko god se u ta doba zatekao u tramvaju, potpuno je svjestan opravdanih strahova tramvajdžija.

Cilj ove teme nije da analiziramo kompleksnost uzroka fenomena o kojem ćemo govoriti. Napravićemo čisto jedan hronološki osvrt kako bi prikazali tehnike i metode nekada jako popularne gradske discipline – kačenja za tramvaj. Jer kačili su se manje više svi: i mlado i staro i muško i žensko i jalijaši i šminkeri i gospoda, a ponajviše stariji osnovci i srednjoškolci.

Usmeno predanje uči nas kako je krajem Drugog svjetskog rata jedan od najvećih sarajevskih krvnika Maks Luburić, prvi pokazao višak brige za sigurnost putnika javnog gradskog prevoza, te je jednog tek zakačenog gradskog fićfirića skinuo sa tramvaja, spuc'o mu šamar, ukorivši ga riječima: ‘Šta se kačiš, majku ti tvoju, hoćeš li da pogineš?’

Dizajn pogodovao razvoju discipline

Nakon četrdeset pete, valjda u sklopu pomoći predviđene Maršalovim planom, u grad dolaze tramvaji znani kao Vašingtonci, ali za priču o kačenju za tramvaj najinteresantnija je sredina sedamdesetih. Otprilike tih godina GRAS obnavlja svoj vozni park. Mnogi tramvaji su socrealističkog dizajna, kupljeni od u to vrijeme bratskog češkog naroda i dobro nam znani jer su i danas u upotrebi.

Promjena tramvaja uslovila je da se metode i tehnike kačenja prilagode novoj konstrukciji vozila. Praški inžinjeri svojim tehničkim rješenjima nenamjerno su izašli u susret Sarajlijama. Najpodesnije mjesto za kačenje je zadnji dio nosive konstrukcije sa branikom. Sa zglobnim vratima u početku je bilo manjih problema. Tramvaji su bili novi i vrata su dobro dihtovala te je trebalo dvije tri godine njihovog nasilnog otvaranja popularnog ‘razvaljivanja’ kako bi postala dovoljno raštimana i podesna za kačenje.

Priznanje Mašincima

Bez sumnje, najviše zasluga za afirmaciju kačenja među omladinom imala je Škola metalskih zanimanja pri Mašinskom srednjoškolskom centru. Mašincima zaista treba odati posebno priznanje za unošenje najviše inventivnosti u ovu disciplinu. Svakako ne smijemo zaboraviti ŽIŠ, Građevinsku i Drvnu-tehničku školu, čiji su učenici također doprinjeli popularizaciji i razvijanju takmičarskog duha među srednjoškolcima. Za razliku od Mašinaca, čiji je doprinos u kačenju nemjerljiv, učenici Druge gimnazije najmanje su upražnjavali ovakve dolaske i odlaske iz škole. Neki od njih su, zamislite, čak poništavali karte u tramvaju.

Osamdesetih godina, glavna kletva među vozačima tramvaja bila je: ‘Dabogda se zadesio na stanici Muzeji kad u Mašinskoj odzvoni šesti čas.’ Ko god se u ta doba zatekao u tramvaju, potpuno je svjestan opravdanih strahova tramvajdžija. Iz škole bi nahrlila razuzdana rulja koja je ličila na sve samo ne na učenike. Karoserija tramvaja magnetnom privlačnošću vukla ih je na sebe. Bilo ih je svuda: na vratima, branicima, prozorima, pa čak, istina rijetko, i na krovu vozila. Sa svih strana tramvaja orila se pjesma ‘Od Vardara pa do Triglava svi se boje nas limara’. Nerijetko se dešavao i performans brze male nužde sa vozila u pokretu, ali tu se radilo o vrsnim tramvajskim veteranima kojima je uspjevalo da pridržavajući se jednom rukom, drugom obave tu fiziološku potrebu.

Ne smijemo zaboraviti da je bilo i tragičnih slučajeva prilikom kačenja ali ti primjeri nikada nisu bili dovoljno jak razlog za odvikavanje od ovog popularnog načina transporta.

Korijeni mode

Sarajevski tramvaj odvajkada se kretao obrnutom od smjera kretanja kazaljke na satu. Dolazak Četvorke i Keca na Željezničku stanicu nije predstavljao neki problem. Polazak sa Željezničke stanice bio je već nešto sasvim drugo. Krenuti sa ove okretaljke zakačen na zadnjim vratima nekada je zahtjevalo neviđenu hrabrost ili luksuz koji su sebi mogli priuštiti samo neupućeni. Svojevremeno je jedan vanjski dio okretaljke bio zarastao u bujno trnovito rastinje o koje bi se četvorka prilikom prolaska očešala zadnjim trapom. Možete samo pretpostaviti kakvi su bili bliski susreti žbunja i onih koji su visili na zadnjim vratima. Svi putnici u tramvaju zanijemili bi od straha kada bi se sa zadnjih vrata prolomio stravičan urlik. Upravo na zadnjim vratima Četvorke i keca nastali su korijeni mode poderanih farmerki i majica. Nakon jednog kačenja na vratima Četvorke vaša nova košulja bila bi iskajišana poput leđa Spartaka poslije pobune u Rimu.

Vidi ga jest namazan

Još jedna opasnost na zadnjim vratima prijetila je od dokonih jalijaša. Čim bi upratili žrtvu na vratima, jedan od njih bi vadio spremnu lotos maramicu zatim je dobro namočio kolomašću u kojoj pliva mehanizam iznad vrata. Sljedeći korak je trljanje maramice o facu jadnika koji se zakačio. Ako neko od njih pri ruci nije imao maramice, čitava ova radnja mogla se nadomjestiti jednostavnim pljuvanjem u facu. Na prvoj sljedećoj stanici jadnik bi sliazio sa vrata, brisao se, psujući im sve po spisku. Jalijaši bi se zadovoljno cerekali komentirajući riječima: ‘Oca mi, vidi ga jest namazan.’

Vozni park GRAS-a polako se obnavlja ali nema svježih inovatorskih snaga koje bi tehnike kačenja prilagodile dizajnima novih Sarajevskih tramvaja.

Vezano:
– Krug Sarajevom u vagonu broj 15
– Krenuo je prvi električni tramvaj u Sarajevu