Još samo jednom, da se ne zaboravi: 4. maja 1992. godine, četnici su zapalili ponos Sarajeva, stadion Grbavica.
Ruševina stadiona Grbavica
Olako zaboravljamo, usput nam je sve, pa se tako i mirimo sa svim što je nekad bilo nepojmljivo. Prepustili smo sebe zaboravu, naše ljude zaboravu, naše uspomene više ne znamo ni gdje smo smjestili.
Zaziremo od sebe i drugih, ne vidimo smisla u bilo čemu, a sve je pretvoreno u suprotnost naših težnji. Naše borbe su prodate, naše namjere izvrnute, odustali smo od pokušaja da budemo bolji i da bude nam bolje. Više se i ne trudimo da uspijemo, da budemo, da živimo; samo se guramo, za frtalj hljeba, za nos iznad dna na kojem jesmo.
I ne sjećamo se, a što je gore – zaboravljamo. Ne sjećati se i zaboravljati nije isto. Kad se ne sjetiš imaš šansu da ti nadođe. Kad zaboraviš, više ti nikad ne nadođe. Ako se kad i nazre, u to sasvim uvjereno sumnjaš da je ikad i bilo, da se ikad i desilo. Previše je nestvarno, tako iz zaborava izvučeno da bi pomislio kako jeste bilo, a kamoli da tome daš snagu da opstane, da ostane.
Još samo jednom, da se ne zaboravi: 4. maja 1992. godine, četnici su zapalili ponos Sarajeva, stadion Grbavica. Dvadeset i jednu godinu od otvorenog začetka papanluka, sjetićemo se, a ko će se dogodine sjećati i da li će više iko ostati ko je ovakve prizore gledao svojim očima, prepustićemo vremenu da kaže? … Hej, Grbavice, rano ljuta!
piše: Nermin Čengić